KALIŠ MOJE I PALMA TVOJE MLADOSTI

Kad te iz porodilišta donesu u Dušanovu, a onda tu odrasteš, provedeš detinjstvo i mladost, Kalemegdan ti prostorno dođe kao produžetak dnevne sobe. A emotivno...emotivno ti Kališ bude mnog toga. Pričali su mi pokojni ćale i keva da sam na njemu i prohodao.

Kasnije, kad sam krenuo u školu, umeli su da nas tamo odvedu da se izludujemo po celo popodne. I kad god sam po kući izigravao Duleta Savića i Pižona roditelji bi me samo strogo pogledali i rekli “Bratislave, loptu pod mišku, gubi se na Kalemegdan“.

 

Moj drug iz osnovne škole Janca bio je neviđeni talenat za fudbal, a imao je i na koga. Njegov pokojni ćale „Patak“ uveo je Rad u drugu ligu. Jednog dana Janca, moj ćale i ja krenemo na Kališ, na one livade od opservatorije prema pobedniku da igramo fudbal na male goliće. Kako je Janca za nas dvojicu bio doktor nauka, podela je bila jasna. On protiv ćaleta i mene. Pobedio nas je posle duge i iscrpljujuće borbe, a ja sam ljut šutnuo Jancinu loptu negde u žbunje. Moj ćale me ozbiljno izgrdio „odmah donesi loptu, pruži ruku drugu i čestitaj, bio je bolji“. A nije valjalo da meni ćale nešto govori dva puta. Na Kališu sam dakle, nakon što sam naučio da hodam, naučio i šta je fer-plej.

Kasnije u višim razredima osnovne škole, sa Jancom i Đurom napravio sam jednu od retkih, možda jedinu protivzakonitu radnji u životu, skidali smo državne zastave za jarbola za uspomenu i tada sam jedini put priveden, ali o tome postoji posebna priča.

E onda sam počeo da studiram, mnogo više su me zanimale neke druge stvari od lopte i ubrzo upoznao Branku. Da, može biti da smo se baš na Kališu zavoleli, ne mogu da budem siguran, siguran sam da smo se na Kališu ljubili i još po nešto, ali ubiće me, to nije za javnost.

O luna parku i zoološkom vrtu suvišno je govoriti. Autodrom sam toliko voleo da sam jedva dočekao klince, kako bi sa njima opet počeo da se vozim. Odavno su i oni prerasli luna park, sad ćekam unuke... Onda ću opet da se uvalim u automobilčiće i da objašnjavam prisutnima koji će umirati od smeha dok ja blentavo objašnjavam „moram, malo dete šta ću...“ a zapravo će to biti podsećanje na prelepo detinjstvo u najvećem beogradskom parku.

Bajaga u jednoj svojoj pesmi kaže da je u Donjem gradu imao brdo za razmišljanje. Moje mesto na koje sam odlazio kad sam tužan, ljut, kad sam imao problem, bilo je na gornjem Kališu, na vidikovcu sa kog sam gledao u Ušće.

Nije više. Retko odlazim. Zapravo ne pamtim kad sam bio na Kališu. Došli neki tipovi koji do svoje trideset i neke nisu videli beton i gvožđe, pa bi sad svuda to da stave... Ne ide to rođaci. Volim ja sladoled al ga ne stavljam u sarmu i pasulj.

Ono što je najstrašnije je to, što se ovde ne radi samo o ljudskoj gluposti, neznanju, nezakonitom trošenju para iz gradskog budžeta... Radi se o osveti najgorih. Jer znaju da su na čelu glavnog grada samo nesrećnim spletom okolnosti i da ih Beograd nikad nije hteo, niti će ih ikad hteti. Posle junskog cirkusa koji oni nazivaju izborima stvari su još jasnije. Beograd je rekao NE. Ali eto prilike da se još malo svete pristojnim ljudima, koji sa njima definitivno ne bi ni kafu popili. Ajde da im uništimo sve, kažu oni. Da im prodamo „Beograđanku“ po ceni za koju se mogu kupiti dva tri veća stana u centru grada. Da im pokažemo, šta im sve možemo... E da, svašta mogu oni kojima je Kalemegdan samo običan park, a „Beograđanka“ nekakva zgrada u kojoj ima puno kvadrata koji se mogu unovčiti.

Posekli najbolja stabla, kao hteli gondolu. Onda su verovatno pod pritiskom nekih dobrih ljudi kojima je kao i meni, Kališ svetinja, morali da odustanu od ideje urušavanja mesta koje im ništa ne znači i koje su verovatno u svom detinjstvu videli samo na slikama, ili u legendarnoj emisiji Branka Kockice, koji se gle čuda pridružio varvarima.

I onda palma... Odmah da se razumemo, nemam ja ništa pritv ovog egzotičnog drveta, naprotiv. Baš ga volim, na Lefkadi, Tasosu, Stavrosu, Baru, Rovinju... Jer za palmu treba mediteranska klima.

Mnogo toga uspeva na Kališu, pre svega „visoko drveće, pretežno lišćarskih vrsta. Zastupljeno je oko 30 vrsta lišćara, najviše javora i kestena, zatim lipe, platani, bagrem, topole, jasen, breza itd. Od četinara su najzastupljeniji smrča, bor, tuja, jela kedar, tisa i čempres“.

To kažu stručnjaci. Ne uspevaju palme, zato što to diktiraju prirodni zakoni. Preživeće Kališ, preživeo je u svojoj istoriji svašta, ma da ovakve ljudske gluposti nije bilo.

Kališ će preživeti, palma neće. Žao mi je, jer je palma živo biće, samo ne ume da govori.

Da ume da govori verovatno bi pitala „Vesiću na čemu si jebote?“