KAD SMO TO POSTALI TETKE SA LADNIM TRAJNAMA?

Sada dalekog 9. marta 83-će godine prošlog veka negde na uglu današnje Resavske i Bulevara, dvojica jermenskih terorista ubili su tadašnjeg turskog ambasadora. Pojurili su ih slučajni prolaznici. Student Željko Milivojević iz Inđije poginuo je pogođen hicima iz “duge devetke” jednog od terorista, a ranjen je i penzionisani oficir koji je pokušao da jednog teroristu zadrži golim rukama, ranjena je i slučajna prolaznica. Jedan terorista je ranjen i uhvaćen negde na početku tašmajdanskog parka, a drugi je uhvaćen istog dana u pokušaju da se domogne Mađarske.

 

 

 

Ovo bi bio kratak novinarski izveštaj o jedinom atentatu u Beogradu u drugoj polovini dvadesetog veka. Moj komentar je da su se jermenski teroristi grdno zajebali u izboru zemlje i grada. Jer beograđani su imali muda. Ne, niko od onih koji su se uključili u jurnjavu za teroristima nije imao pojma o čemu se radi, ali niko od njih nije pristajao na to da se po njegovom gradu puca, ubija i vrši bilo kakva vrsta terora. Zbog ovog hrabrog postupka mladi Željko Milivojević platio je glavom. Nikada nećemo saznati, ali uveren sam da je znao za mogućnost ovakvog ishoda kad je pojurio atentatora. Očigledno je bila jača njegova potreba da spreči divljanje u Beogradu.

 Od tada, prošlo je skoro četrdeset godina, ali mentalno stanje građana Srbije je takvo, kao da je od ovog događaja prošlo nekoliko vekova. Danas je i u ovom gradu i u ovoj zemlji moguće sve i svašta. Jer mi na to pristajemo. Plaćamo najskoplju cenu goriva u regionu, za šta ne postoji ni jedno jedino ekonomsko opravdanje, ali sipamo, vozimo sve manje, a  ćutimo sve više. Beogradske toplane naplaćuju nam nerazumno visoku cenu daljinskog grejanja i na taj način stiču ogroman profit, ne obzirajući se na činjenicu što se radi o javnom preduzeću koje po zakonu nije formirano da bi se sticala dobit, već da bi se zadovoljila potreba građana za grejanjem. Bez obzira što cene energenata svake godine padaju, a zime iz godine u godinu postaju kraće i blaze, cena daljinskog grejanja ostaje ista, čime centralno grejanje u Beogradu postaje najskuplji način grejanja, što se nikada do sada nije dogodilo. Dobri ljudi iz Pokreta za Preokret izračunali su tačan iznos neosnovano naplaćenih para za daljinsko grejanje. Taj neosnovano naplaćen novac preliva se iz džepova građana, preko računa beogradskih elektrana u gradski budžet, odakle se plaćaju pevajuće fontane, jelke od 80.000 eur, jarboli, kocka kocka kockica na Trgu repiblike i niz drugih besmislenih projekata koji ni jednom stanovniku prestonice ne poboljšavaju kvalitet života.

 A mi kao uvređene primadone kukamo, ali sedimo skrštenih ruku. Oh ne, naše ruke nisu skrštene, one udaraju po tastaturi kompijutera ili ekranu androida… Veoma smo aktivni na društvenim mrežama udobno zavaljeni u fotelju, čvrsti u ubeđenju da ovakvoj vlasti mora doći kraj, jer ovo se zaboga ne može trpeti… Pitamo se zašto niko ne izlazi na ulicu i ne bori se za bolje sutra. Ali, na ulicu bi trebalo da izađe neko drugi, dok mi skoknemo do pošte da platimo najskuplje račune u regionu, odemo do pumpe da sipamo za “crvenu”, jer nemamo za više, ili odemo do nekog od trgovinskih lanaca da kupimo hranu sumnjivog kvaliteta, opet po najvišim cenama u regionu…

 Da se razumemo, po prirodi ja sam legalista i smatram da se vlast menja na izborima. Evo opet ću u svom tekstu spomenuti mog sjajnog druga Branka Miljuša koji jasno kaže: „vidi druže, mi moramo da ih skinemo na izborima, jer ja nisam spreman da poginem“. Baš tako.

Pošto ja kao i moj drug Branko nisam spreman da poginem, a kako, opet kao i on, nisam pička koja će da poziva druge da ginu dok ja kuliram, put je jedan jedini- pošteni izbori, nakon predizborne kampanje u kojoj su uslovi jednaki za sve, a kompletan izborni proces od predizborne kampanje, preko izbornog dana, brojanja glasova i proglašenja konačnih rezultata sproveden na osnovu ustava i zakona. Namerno spominjem i ustav, jer je ovim najvišim aktom propisano kakvo biračko pravo i kakvu izbornu volju mora imati svaki građanin-slobodnu, dakle bez pritisaka.

Da znam, kaže većina vas, lako je reći, ali ovi na to nikada neće pristati. Hoće u koliko svi budemo jedinstveni i svesni šta želimo. Kao sredstvo za postizanje tog cilja ne sme se koristiti nasilje, već mirni i strpljivi gandijevski otpor i građanska neposlušnost.

Od nas niko ne traži da „idemo na cev“, onako kako su to činili neki hrabri ljudi sa početka teksta. Dovoljno je da budemo odlučni, smireni i pre svega jedinstveni. Da ne plaćamo račune, ne kupujemo gorivo i ne plaćamo porez.

I svakako da prestanemo da kao uvređene gospođe sa ladnim trajnama sa gađenjem konstatujemo da ovo ovako nikad nije bilo...

Jer to je nesporno. Pitanje je šta ćemo učiniti da to promenimo…