PLAKAO BIH JOŠ VIŠE DA SAM ZNAO DA JE I ON U KONVOJU

Došli divlji, oterali pitome, rekao bi naš narod. Bez obzira što sam rođen u „krugu dvojke“, nikad nisam imao problem sa ljudima koji su u moj Beograd dolazili da se školuju, rade, žive, u njemu potraže bolje mesto pod suncem. Naprotiv, družio sam se i danas se sa njima družim i radim, najčešće potpuno nesvestan njihovog geografskog porekla, koje realno nije i ne sme biti bitno. Nikada ljude nisam generalizovao ni po čemu. Svestan sam da postoje dobri i loši ljudi, odakle god da potiču, šta god da su po profesiji ili političkom ubeđenju.

 

Zašto ovo pišem? Ovih dana svojim postupcima, potpuno nesvesno, jedan poslušnik režima pozvao je ne samo opoziciju u političkom smislu, već sve ljude koji ne pristaju na ovakvo stanje u urušenoj državi i celokupnom društvu, na bezuslovno ujedinjenje.

Poslanik u Skupštini, izabran na nečemu što većinska Srbija svakako ne zove izborima. U nekom drugom tekstu baviću se pitanjem da li bi taj poslanik čije ime u ovom tekstu neću spomenuti, ikada bio izabran u parlament na bilo kakvim izborima, da su ljudi glasali baš za njega i mnoge njegove kolege po imenu i prezimenu.

Dobronamerni ljudi koji pozivaju na ujedinjenje opozicije, ali rekao bih ne samo opozicije, već svih ljudi koji ne pristaju na sve što nam se poslednjih godina dešava, govore da smo došli do kritične tačke. Kritična tačka je pre svega činjenica da poslanik o kome govorim i mnogi njemu slični, uopšte jesu poslanici i da sede u organu koji je u formalno-pravnom smislu nosilac zakonodavne vlasti države u kojoj živimo. Ili još jasnije, kritična tačka je činjenica da tipovi poput njega uopšte na bilo koji način mogu da utiču na naše živote i još gore, na delimično kreiranje javnog mnjenja.

Kritična tačka je svakako i činjenica da sve koji ne misle onako kako to žele pripadnici režima i njihove sluge vređaju i o njima iznose najgore neistine, a evo, ovih dana žele i da ih isele iz Srbije.

Plakao sam devedeset pete gledajući konvoje izbeglica koji su na traktorima došli u Srbiju. Nemoćan, besan i beskrajno tužan. Srbija ih je primila ne kao svoje, jer oni i jesu naši, već je najveći broj ljudi u Srbiji učinio sve da se ovi nesrećni ljudi, proterani iz svojih domova i sa svojih imanja, zaista osete kao svoji na svome.  

Ali eto, četvrt veka nakon tog tragičnog progona, čovek koji je bio jedan od tih prognanih ljudi, usudio se da verbalno iseljava iz Srbije sve one koji imaju drugačije mišljenje od onog ko je ovom poslaniku dao mogućnost da to i bude. Na žalost, nije samo problem u tome što se ovaj poslanik usudio da retorički tera neistomišljenike iz Srbije. Problem je što su od njega, ili zbog njega i njemu sličnih, mnogi već odavno daleko od Srbije i nemaju nikakvu nameru da se u nju ikada vrate.

Sa mnogim sapatnicima i zemljacima poslanika o kome govorim sam prijatelj, drugar, saradnik i saborac u životu, ali i u ovoj teškoj političkoj borbi. Zbog toga izjave ovog poslanika ne smeju poslužiti nikome kao osnov za mržnju ili bilo kakvo negativno osećanje prema ljudima istog geografskog porekla.

Ali izjave ovog i mnogih drugih poslanika treba da nas nateraju da shvatimo da je poziv na ujedinjenje i konstatacija o kritičnoj tački do koje smo došli, zaista opravdan i da vremena za sitne razmirice i rasprave više nemamo.

Jer, odavno sam u nekim svojim tekstovima rekao braneći čoveka koga više godina najviše napadaju, shvatite, danas napadaju njega a sutra možda bilo koga od nas. Danas napadaju njegovu decu, sutra bilo čiju. I nisam se iznenadio što se to sutra, događa danas, juče, prekjuče... Napade su ovih dana istrpeli ljudi koji su u svom životu ostavili toliko toga lepog, čemu su se divili i diviće se njihovi savremenici, ali će se diviti i naši potomci. Sjajna Seka i veličanstveni Bjela.

I već danas mogu napasti bilo koga od nas. Zapravo nas napadaju, samo različitim intenzitetom.

Jer najgori, odakle god bili, ostaju najgori. I oni se usuđuju da proteruju najbolje, koji takođe, odakle god bili, ostaju najbolji.

Zbog svega toga odavno napisah da borba protiv ovog režima nije stvar političkog ubeđenja, već odlika lepog vaspitanja. A lepo vaspitanje nalaže da se uvek boriš protiv onih koji bi nekog da isele, oteraju, proteraju. To je borba protiv istih onih od kojih je ovaj što sad proteruje, bio proteran, a oni koje bi sad da protera su ga branili, čuvali i trudili se da on bude svoj na svome.

Ali svi sapatnici ovog nečasnog čoveka koji su istim nesrećnim konvojem stigli u Srbiju ne treba da se njega stide, jer oni sa njim nemaju nikakve veze.

Nije do geografskog porekla. Ili si dobar ili si loš. Sve je u nama, ma odakle mi bili...