ODAVNO SMO IZGUBILI PRAVO NA ĆUTANJE

 

Bez obzira na činjenicu što sam oduvek dobro razumeo Aristotelov stav da ljudi treba da se bave politikom, da se politika ne bi bavila njima, poslednja godina prošlog veka za mene je protekla apsolutno apolitično. Umoran od ratova, sankcija, bombardovanja, borbe za golo preživljavanje, tužan zbog smrti majke, pokušavao sam te poslednje godine drugog milenijuma da napravim svoju porodicu, budem uzoran suprug, otac i savestan advokat. Tako sam se tog istorijskog 5-tog oktobra dok je narod skidao Slobu, našao par kilometara dalje na vrhu Bulevara, gde sam kupovao krevetac za Necu po staroj ceni. Eto, ja bar priznajem.

 

Đinđića sam u umerenom smislu poštovao. Bila mi je simpatična pragmatičnost, energija, elokvencija i šarm ovog čoveka, za koga bi svaki normalan građanin rekao „da, ja želim da ovo bude najviši zvaničnik moje zemlje“. Ali sve je to, zbog navedenih obaveza i mojih trenutnih preokupacija, nekako prolazilo mimo mene.

Da, verovatno da sam uspeo, bio sam brižan suprug i otac, postajao dobar advokat, porodica se uspešno formirala, karijera napredovala... Ali ne, nisam ja tih godina bio pripadnik poštene inteligencije, što mi je i po zvanju i po znanju bila obaveza. Nedostajala je moja spoznaja opšteg dobra i činjenja nečega što prevazilazi okvire kvaliteta mog i života moje porodice. Verovatno je termin „poštena inteligencija“pleonazam. Inteligencija je ili poštena, ili nije inteligencija. A inteligencija, ako to jeste, razume da i mnogo bolje uređene države od nesrećne Srbije u tranziciji ne mogu imati savršenu vlast. Često sam zlovoljno zamerao Đinđiću paktiranje sa nekim tipovima sa kojima po mom mišljenju nije smeo ni da popije kafu, a kamoli nešto više, kao i mnoge nepravilnosti u tadašnjoj „tranziciji“. I nisam bio jedini. Većina onih koji se danas kune u pokojnog premijera zaboravlja da je on vladao sa jednocifrenim, ili malim dvocifrenim procentom glasova, što su mu politički protivnici još kako nabijali na nos. Kad danas pomislim na sve to jasno mi je da drugačije nije moglo. Zemlja toliko podeljena, sa slabim institucijama, službama bezbednosti po kojima je očigledno vršljao ko god je hteo, a za sve smo krivi mi. Ne, nisam naravno ja mogao da ga zaštitim, ali je još milion ili dva miliona nas moglo to da učini. Đinđić bi danas bio živ, a Srbija bi bila neka mnogo, mnogo drugačija zemlja. Trebalo je da ga ubiju da bi mu ta ista Srbija odala počast... Pokušavao sam tog 12. marta da se kolima probijem do kuće kroz saobraćajni kolaps, ne razumevajući šta se dešava, jer su mobilne veze bile satima u prekidu. U nekom momentu dobila me Branka i zabrinuto mi saopštila da je Đinđić ubijen. Bez obzira što nisam bio njegov veliki fan sve mi se smračilo. Sad smo najebali rekao sam joj... Znao sam da jesmo.

U vremenu koje je dolazilo lako je bilo naći razloge da čovek zadrži neutralnu poziciju. Te majske nedelje 2012. godine vraćao sam se sa sahrane člana uže porodice iz Sokobanje. Na benzinskoj pumpi u Lapovu saznao sam da je Tomislav Nikolić pobedio Tadića. Umoran i dekoncentrisan, nisam se uzrujavao, ali sam negde u podsvesti znao da smo tek sad najebali. Međutim, moj osnovni greh tog dana je u tome, što i da je dragi Bog bio milostivi prema članovima moje matične porodice, te da su oni i danas živi i zdravi, ja ne bih izašao na izbore. Jer ni tog dana nisam pripadao inteligenciji i nisam imao spoznaju o prioritetima. Verovatno bi sa klincima lutao po Kališu, ili otišao u neki bioskop, smatrajući da imam moralno pravo da izigravam uvređenu usedelicu, te da me se Tadićeva borba uopšte ne tiče. I vidiš pogrešio sam i to ne malo. Nisam zapravo u potpunosti razumeo Balaševićev stih „danas se laž odvažila, a zadnja bagra kroji moral...“, koji se konkretno odnosio na devedesete, ali se na žalost može u potpunosti primeniti i danas. A morao sam da ga razumem, jer to jeste odlika inteligencije. Ali eto nisam... Ne, ne zato što mislim da je Tadić bezgrešan, daleko od toga. Već zbog toga što su i Djindjić i on, svako u svom trenutku bili najbolja politička ponuda. I to svaki zreo čovek treba da razume. A ako ne izađeš da glasaš za najbolju opciju, dobiješ najgoru. Dobiješ praktičnu primenu Balaševićevog stiha koji sam citirao.

Danas imamo Đilasa, Janka, Mariniku, Borka, Mišu Bjedova, Branka Miljuša... O da, nisu savršeni. Još kako bi želeo da u toj koloni vidim i mnoge druge i svakako da su dobrodošli. Ali mi sad u ponudi imamo ljude koje sam nabrojao. Janko mi je prijatelj, skoro pa svakodnevno sarađujemo. Pre nekoliko meseci priđe nam neka žena na Terazijama i kaže „gospodine Veselinoviću Vi ste uvek uz narod, mnogo ste pomogli onda oko onoga... “. Svaki čas me zovne i kaže „Braco, molim te, zvali su me ljudi imaju problem, ajde da vidimo šta možemo da pomognemo...O Đilasu se manje više sve zna... Ne pamtim boljeg gradonačelnika Beograda. I da, nisam uvek oduševljen sa svim što rade, često bi ja to drugačije. Janko na sjajan način vodi Preokret i mirno me uverava u ono šta nam je činiti. Đilas me još nije prijavio zbog mentalnog terorisanja koje sprovodim prema njemu kad imam neku ideju, ili ga nateram da pročita moj tekst... Da voleo bih često da stvari izgledaju drugačije, ali mi danas bolje nemamo. Nije međutim tema ovog teksta da ih hvalim. Jer moj lični odnos i utisak nije bitan. To je moja lična stvar ili impresija.

Bitno je da danas, 18 godina nakon što sam imao pasivan odnos prema Đinđiću nemam pravo da ovim ljudima ne pomognem. Može biti da deo svog moralnog duga prema Đinđiću vraćam Đilasu, Janku, Mariniki, Miši, Borku, Branku, Boži, Ljilji, Stevanu, Aci...

Jer više nemam prava na pasivnost. Ljudi koje sam pobrojao i mnogi drugi, jesu ljudi koje Srbija u ovom trenutku ima. I ja sam svestan da moram da im pomognem. Ako neko misli da i dalje treba da budemo pasivni neka se ne pita koliko košta jelka u Beogradu ili šta buncaju „poslanici“ o toalet papiru...

Jer ako si pasivan poruka od Jutke može stići i tvojoj ženi ili ćerki... a nije dobro da to onda bude tvoj lični problem... Dobro je kad taj problem rešava država preko svojih institucija, koje na žalost odavno ne postoje.