INSERTI IZ BRAČNOG ŽIVOTA

Više puta mi je u šali ili ozbiljno prebacila to što nikad o njoj nisam napisao priču. Ne mogu da napišem priču o Branki iz više razloga, a ovde ću navesti dva glavna. Prvo, Branka i deca su moja jedina porodica i tri osobe za koje bih ja bez razmišljanja položio svoj život u cilju njihove zaštite. Drugi razlog je taj što bi o Branki mogao da napišem knjigu, a ne priču, jer sa njom sam proveo ceo svoj punoletni život, što znači da smo dobro zagazili u četvrtu deceniju zajedničkog života.

 

O da, imali smo mi još kako loših momenata, kao i svi naravno. Oni su bili toliko burni da kad bi pristojni ljudi videli snimke tih trenutaka, koji srećom ne postoje, verovatno bi se ogromna većina pitala kako mi odavno nismo u nekoj ustanovi zatvorenog tipa. Mi smo međutim ne samo slobodni i srećom zdravi, već uživamo u onom drugom , jako dobrom, srećom, mnogo dužem delu našeg zajedničkog života. Često savetujem druge ljude da ulože napor i sačekaju dobre trenutke. Neki su me poslušali, neki nisu. To je tako...

Uđem u firmu jednog mog dobrog druga koga zastupam godinama i on prisutnima kaže: nemate pojma koliko me je sramota od Brace. Kad god se posvađam sa ženom ja ga zovem i kažem mu da piše tužbu za razvod braka.

Da, zvao me je više puta sa tom idejom i ja ga uvek smirim i naravno ne pišem tužbu. Ne brini kažem mu, pa svi imamo takve momente, da vidiš kako je to kod nas, oboje advokati. Stvarno jebote, pita me drug, šta vi radite? Otvorim advokatsku torbu i iz nje izvadim spreman sporazumni predlog za razvod braka, potpisan od obe strane, uz njega uredno priloženi izvod iz knjige venčanih i izvodi iz knjige rođenih za oba, tada maloletna deteta. Auuu i šta dalje? pita moj drug. Ništa, kad se posvađamo pretimo da ćemo da predamo zahtev u sud, ali stoji mi u torbi nekoliko godina još ga nisam predao. I stvarno, izbacio sam ga iz torbe pre par godina, glupo mi je više bilo da ga nosim. Moj prijatelj i kardiolog Vlada kaže, dobar si, ali ne brini za infarkt nikad nije kasno. Preveo sam ovu rečenicu u svojoj struci na „za razvod nikad nije kasno“.

Rekoh, dobrih momenata bilo je mnogo više. Trudili smo se valjda oboje oko toga. Imao sam sreće sa Brankom ne mogu da kažem, u životu je ipak najviše potrebno sreće. Ona je jedan pokretni rezervuar pozitivne energije. Neposredna, nasmejana, vredna, požrtvovana. Zajedno smo na -10 prodavali mesta ispred Dafiment banke. Dođemo uveče, čekamo, a ujutru u 6 stignu ljudi kojima je jasno da tog dana neće stići da završe posao. Mi im prodamo dva mesta po deset maraka i odemo kući da spavamo nakon bureka u pekari pored bioskopa „Balkan“. Moglo bi se reći da smo nas dvoje jedni od retkih koji su osim ondašnjih političara na vlasti (može biti i sadašnjih) profitirali od rada ove mafijaške organizacije. Za razliku od mnogih drugih, mi smo taj novac pošteno zaradili.

Moj pokojni ćale obožavao je Branku do svog poslednjeg dana. On je bio čovek koji nije voleo proseravanje. I bez obzira na činjenicu da je dobar deo života proveo na visokim funkcijama, nikad nije zaboravio odakle je krenuo i gde su mu koreni. Zbog toga ga je oduševljavao devojčurak sa ogromnim šnalama u kosi, koji potpuno sređen, kao da kreće u diskoteku, ulazi u štalu na porodičnom imanju moje tetke i bez problema gazi balegu i mazi krave. Naime, kako su joj i babe i dede rođene u Beogradu, bila je uskratićena za priliku da letnje raspuste provodi na selu, te je bila oduševljena prilikom da vidi domaće životinje uživo. Jer vidi, u vreme njenog odrastanja krave se nisu mogle videti u državnim institucijama.

Za razliku od nje, svakog letnjeg raspusta napuštao sam krug dvojke i jurcao po selu u blizini Sokobanje. Naučio da muzem krave, čuvam ovce i vozim traktor.

Odemo tako jednog dana u selo Blendiju par kilometara od Sokobanje, kod mog prijatelja Dekija. Deki nas lepo ugosti i naravno posle ručka obilazimo štale i obore. Dekijeva baba oduševljena Brankom, vodi je kod ovaca. Ovce su inače plašljive i bezopasne životinje. Branka ih zove i one dođu da se maze. Kažem, nemoj bre uješće te. Pita Branka babu, bako, jel stvarno ujedaju? Ma joj sine, pusti Bracu, on tera komendiju, ovce ne ujedaju. Branka se okrene prema meni i ladno kaže:- puši bre kurac!. Srećom baba nije registrovala, razočarala bi se, jer verovatno nikad nije čula tako otvoren poziv na oralni seks.

U ovoj priči još samo jedan događaj. Pre tri godine, dogodi se taj loš momenat o kome sam pričao. Verujem poslednji. Kako smo mi celo leto pretili jedno drugom razvodom braka, zaboravili smo da treba da idemo na more. Dođem kući oko podne sa nekog retkog avgustovskog suđenja, svađe su prošle. Vidim Branka neraspoložena. Ukapiram da joj se ide na more, ali leto prolazi. Zovnem mog drugara Brankovića koji vodi jednu turističku agenciju, reko druže ima li neka Grčka ovih dana? Kaže ima danas u pola četri polazak za Eviju, ostao jedan očajan apartman nema kuhinju ni terasu, ružan, ali mogu da ti ga dam, samo platiš put, a ako ti se ne sviđa zovi odande naćiću ti nešto bolje. Bilo je oko pola 1. Reko, aj zovem za 5 minuta. Branka oćeš na Eviju danas u pola 4? Kaže, ti si lud. To znamo odavno, reko, nego pitam te oćeš na more? I tako za par sati bili smo u busu. Stižemo tamo uđemo u apartman, ja samo što se ne šlogirah. Tako nešto ružno niste nikad videli. Reko dobro je otkrio sam desu oni ružni ormani iz stana moje pokojne babe u Krnjači. Još sredinom sedamdesetih bili su mi odvratni. Četrdeset godina kasnije ukapiram da ih je neko preneo u ružni apartman na Eviji.

Nema šanse da budemo ovde, kažem. Garantujem da devet od deset žena ne bi ušlo u takav apartman. Sad ću ja da zovem Brankovića, kažem. Ali Branka je ta deseta žena. Esi lud bre, što da ga zoveš... dao nam čovek šta je imao. Vidi ja u kući imam sav mogući konfor i to je ok, tamo živim. Šta me zabole kakav je krevet na kome ću da spavam 10 dana. A krevet je bio onaj poljski, grozni... Nego, presvlačite se i ti i Boki, ajmo na plažu...

Ostala je uspomena na jedno super letovanje i smeh zbog ružnog apartmana.

Eto, to je nešto o Branki...