I ZA SEKS I ZA POLITIKU MORAŠ DA MOŽEŠ I DA IMAŠ SA ČIM

 

Glupo je da počinješ sa seksom ako to neće trajati tridesetak minuta. Mislim, vidi, nije racionalno... Maltretiraš i nju i sebe. Treba da se svlačiš, oblačiš, tuširaš... . Nije dobro kad neko može samo pet minuta, ili da nedo Bog, ne može ni pet minuta, a moli, ajde pusti me samo malo, evo tri minuta... Oni koji ne mogu pet minuta, ne treba time da se bave. Ima i drugih stvari u životu.

 

Opet, da bi se seksom bavio, moraš da imaš čime. Zamisli da ti je 5 cm, ma daj... Sad, mi muškarci volimo da se hvalimo sa dvadeset, razumemo se već dužinom čega, al ok. Aj da kažemo da svi težimo ka toj dimenziji... To je već nešto. E sad zamisli tipove koji nemaju pet, nego im je tri... Smešno brate, šta će sa tim da rade... Ako nemaš više od pet, nemoj to da radiš... Kao što rekoh ima i drugih stvari u životu...

Neki tipovi koji ne mogu pet nego tri bi da im ta druga stvar u životu bude politika. I onda mole Vučića da im smanji uslov i kaže, ok, dovoljno je tri ne mora pet. Sa druge strane, njemu to odgovara. Jel vidi, manje su mu opasni. Realno, ko se boji nekoga ko ne može da dobaci do pet, sad, centimetara, minuta ili procenata, sve jedno...

U politici imaš jedno olakšanje u odnosu na seks. Tu možeš da se udružiš sa nekim. Dobro sad, možeš i u seksu, al to baš nije prirodno. I opet jedna sličnost. Zamisli lika, koji kod žene dovede još dva drugara i kaže, ok ženo, ne mogu sam da dobacim do pet minuta, evo doveo sam još dva drugara, al mi sva trojica ne mož da dobacimo do pet, nego aj nas pusti pa ćemo mi svi zajedno nekako da izdržimo tri minuta, biće ti super... Smešno jel da? Isto tako, baš je smešno kad dodju tri lika kod Vučića i kažu, pa mi ne mož da dobacimo do pet procenata, al aj nam spusti na tri... Bićemo ti super opozicija. Biće ti super, a i nama, časna reč... Ajde Aco, molim te, molim te, a molim teeee, radićemo sve što tražiš.. Bićemo samo tvoji i ničiji više.

Smešno ili jadno? Nemam pojma, al da je dobro, nije... Želeti seks koji traje tri minuta, znači želeti zadovoljiti isključivo svoje potrebe. Razmišljanje takvog čoveka je jasno. Važno je da ja to obavim, da meni bude lepo, baš me briga za nju... Isto tako, čovek koji kuka da mu onaj koji drži sve, smanji cenzus sa pet na tri odsto, želi zadovoljavanje isključivo svojih potreba. Ne misli taj ni na narod ni na državu. A to ne bi smelo da bude tako.

Jer, kao što je seks aktivnost u kojoj bi trebalo da uživaju oba partnera, ili svi učesnici, politika je po Aristotelu, organizovana aktivnost u društvu, koja ima za cilj poboljšanje života u tom društvu. Politika dakle, po svojoj biti, nije sredstvo pomoću koga akteri na političkoj sceni treba da zadovolje svoje potrebe, već aktivnost pomoću koje ljudi u jednoj državi rešavaju svoje životne probleme.

Nego da se manem apstraknih definicija. Kad govorimo o lakrdiji od izbora koji se najavljuju za april, stvari su sasvim jasne za svakog ko malo razmišlja.

Ti nazovi „lideri“ stranaka, koji ne mogu da dobace do cenzusa, tobože su ozbiljni kritičari sadašnje vlasti, koja ako još neko vreme ostane vlast, dovodi u opasnost opstanak ovog naroda. Spoljni faktor od Vučića traži da organizuje izbore na kojima će da pobedi, ali da oni budu legitimni, dakle priznati ne samo od medjunarodne zajednice, već i od svih relevantih političkih partija i saveza u Srbiji. Jer, došlo je izgleda vreme da se ispune data obećanja a za to je izmedju ostalog potrebno promeniti i Ustav. To treba da uradi parlament sastavljen i od vlasti i od opozicije, koji je priznat i od svih relevantih faktora ne samo u politici, već u celom društvu uopšte.

I tu sad nastaje problem.

Za poštene i zakonite izbore nema uslova, jer mediji nisu slobodni, kontrola ne samo biračkih spiskova nego i samih izbora ne postoji, te je sasvim moguće da i u aprilu džip iz Pančeva zaluta u Lučane... E ako takve izbore hoće, nek se igra sam. Opet, o liderima Saveza za Srbiju mediji pod kontrolom režima izneli su na hiljade laži, potpuno spremni da za svaku laž plate po stotinak hiljada dinara kao naknadu štete bilo kom opozicionom lideru, kad ih na to obaveže sud, po tužbi za naknadu štete zbog iznošenja neistina. Medjutim, demantiji gotovo nikad ne objave, niti o tome bilo koja televizija sa nacionalnom frekvencijom obaveštava gradjane Srbije. I ne prolaze tako samo opozicioni lideri. Istu sudbinu doživljava svako ko se javno drzne da kritikuje i digne glas protiv režima. Glumci, sudije, tužioci, lekari, profesori, prodavci, limari, električari...

Jasno je da je u takvoj situaciji bojkot jedino ispravno rešenje.

Šta se time dobija, pitaju ovi što ne bi da ga puste da se igra sam. Pre svega, moramo da shvatimo da je bojkot legalan način političke borbe. Njime se dobija puno toga. Kad izbore ne priznaješ, ne priznaješ ni vlast koja je na njima izabrana.

I kao što brak u kome muškarac ne može da dobaci do pet minuta u seksu, nije prirodan, tako ni parlament sastavljen od onoga ko je unapred odredjen da pobedi i tipova koji svi zajedno ne mogu da dobace do pet, nego do tri, nije prirodan. Takav brak i takav parlament ne mogu dugo da traju.

Da, ućiće ti tipovi u parlament. I ostvariće svoje kratkoročne ciljeve. Ali naravno, ništa tu nije besplatno. Kao što je jedan čovek obećao mnogo toga zapadu, tako isto su i ovi tipovi koji svi zajedno ne mogu do pet, obećali da će biti veoma poslušna opozicija.

Dobiće za svoju poslušnost privilegije, o tako dugo čekane. Po koje poslaničko mesto i neki upravni odbor. Mogućnost da bezbrižno idu u teretanu i voze džipove. Ali taj parlament, a sa njim i privilegije, neće dugo trajati. A mi to ovog puta ne smemo da im zaboravimo.

Jer realno, kome na duže staze trebaju tipovi koji uduženi ne mogu ni do pet, minuta ili procenata, sve jedno ...