MOJA DRUGARICA TARA

tara

Tara i ja postali smo veliki drugari i stvarno sam ponosan na ovu činjenicu. Ona ima samo pet godina, ali je već sada veliki čovek i još veći borac. Poznajem je tek godinu dana, ona je ćerka mog dobrog druga Dragana, koji zbog svega što čini u životu, definitivno ima rezervuisano mesto u rajskom naselju.

Moje drugarstvo sa Tarom ne bi bilo ništa posebno i ne bi zavredelo da se nadje u mojim pričama da Tara zaista nije posebna. Boluje od spinalne mišićne atrofije i vezana je za kolica. S obzirom na činjenicu da su joj mišići usled ove bolesti jako slabi, Tara mora redovno da vežba. Njen trener i njen najbolji prijatelj je tata Dragan. Njih dvoje su sjajan pobednički tim. Jako su vezani jedno za drugo, razumeju se, podržavaju i bodre.

 

Svake nedelje vidjam se sa njima u jednom lepom kafiću na Voždovcu. Čast je družiti se sa njima, jer nekako oboje znaju šta je svrha njihovog postojanja. I bez obzira na tešku borbu koju vode, nikad ih nisam video namrštene, zabrinute ili tužne. Tara je uvek, ali uvek nasmejana, baš kao na ovoj fotografiji od jutros, kad mi je učinila posebnu čast i fotografisala se samnom.

Uvek se obraduje kad me vidi i veselo mi saopštava novosti koje su se dogodile od našeg poslednjeg susreta. Glavna tema su njene vežbe, znam da su joj često izuzetno naporne, jer njen tata i najbolji prijatelj, napravio je ozbiljan program, od koga se ne sme odstupati.

Napredak je spor, težak, minimalan, često jedva vidljiv, ali ipak konstantan. Jer Tara je veoma odgovorna, vredna i kao što sam rekao, veliki borac. Ne pravi nikakvu dramu oko toga što je rodjena sa hendikepom. Ispunjava sve zadatke koju pred nju postavlja Dragan i lekari koji brinu o njenom napretku.

Osim vežbi za jačanje mišića, često je u bazenu sa trenerom. Trenutno je na posebnom programu terapija, sa ciljem jačanja njenih mišića.

Fascinira me njena stalna veselost. Pre neki dan mi je rekla da je tata najviše razume i da je on uvek uz nju. A Dragan mi opet tvrdi, da ga ona najviše razume i da je uvek uz njega. I tako su njih dvoje zaista srećni.

Izvor Tarine sreće očigledno je činjenica da je uprkos teškoj bolesti i hendikepu, voljena. Osim roditelja, ona je ljubimica svih nas koji imamo čast da je poznajemo. Raduje se svakom svom napredku, koji sasvim pravilno doživljava kao veliki uspeh.

Dragan je opet srećan jer je shvatio svrhu svog postojanja. Ima i želju i volju da se bori. Uz sve svoje obaveze, kojih uopšte nije malo, Draganu je zaista glavna i centralna tema u životu Tarin napredak.

I ne, nikad nikad ovog velikog čoveka nisam čuo da je kukao nad svojom sudbinom. Kad priča o problemima koje ima, a koji zaista nekad izgledaju nerešivi, smiren je i pribran, kao da priča o najobičnijem odlasku na pijacu. A kad opisuje Tarin napredak, vidi mu se sjaj u očima.

Često mu kažem, svaka ti čast, na šta on samo odmahne glavom i kaže „znaš, čovek mora da nosi svoj teret na ledjima i da uradi sve što može“.

I možda to nekom nije jasno, možda je nekom čudno, ali Tara i Dragan su spoznali sreću.

Jer Tara ima Dragana, a Dragan Taru.

Mnogi drugi to nemaju...