ĆUTI KENJAJ I BRZINE MENJAJ, PROĆI ĆE

 

 septembru 87-me, sa samo osamnaest godina, odmah nakon što sam u julu upisao prava, obreo sam se u Novom Mestu u Sloveniji, gde me je vojni odsek poslao da odslužim dug domovini. Bio sam valjda medju poslednjim generacijama koje su vojni rok služile u mirnodopskim uslovima. Obuka uobičajena, rutinske vojne aktivnosti, upoznavanje sa haubicom, nekoliko nedelja šumske straže i eto nove godine. Pošto sam tobože obučen, prekomandovan sam iz prizemja na drugi sprat iste zgrade. Ispred mene bilo je još osam meseci vojske i nikakve obaveze, osim da budem tu. Septembar te 88-me, činio mi se toliko daleko, da sam pomislio kako nikad neće doći. Ali sve prodje i svaki datum koji čekaš dodje. 
Razmišljam ovih dana u delimičnom kućnom karantinu o tim davnim danima. Nije bilo interneta, mobilnih telefona, društvenih mreža… Čekali smo pisma, koja u drugom delu vojnog roka stižu mnogo redje nego u početku. Spavao sam, čitao razne knjige, upoznavao sam se sa pravnom naukom čitanjem “Uvoda u pravo” legendarnog profesora Radomira Lukića, pročitao sve od Remarka i Kronina, te sa nestrpljenjem čekao da se na kiosku u kasarni pojavi novi broj “Pan Erotike”. Dani su prolazili kao nedelje, nedelje kao meseci, a ja mlad i nezreo nisam ukapirao da narednih tridesetak godina neću imati  vremena za sebe,ni približno toliko, koliko sam ga imao tada. Prosto me izludjivalo nestrpljenje…
Nakon dolaska iz vojske, život je krenuo, a ja nisam gubio vreme. Studirao sam i radio, jer je devedesete trebalo preživeti, diplomirao, spremao se za advokata, oženio, podizao decu, gradio karijeru, često se dešavalo da od umora deca uspavaju mene, a ne ja njih. 
I tako sve do oktobra 2018-te, dakle do pre godinu ipo dana. Rešio sam tada da stanem na loptu. Deci više nije potrebno moje stalno fizičko prisustvo, posao ide kako ide, a ja sam rešio da se malo okrenem sebi i bavim stvarima koje volim i da se družim sa veoma malim brojem ljudi, te osim poslovnih kontakata, ostalo sveo na minimum.
Zbog svega toga, ovaj policijski čas mi uopšte ne smeta. O tome koliko je zakonit pričaćemo kad ova pošast prodje. Neku vstu kućne izolacije, nakon završetka svakodnevnih poslovnih obaveza proglasio sam dakle odavno. Ovo sada vidim  kao priliku da se još više posvetim porodici i sebi. Da još nešto pročitam, napišem, propratim, a u suštini da još više usporim. I ako postoji nešto što je olakšanje u ovoj, u opštem smislu dramatičnoj situaciji, u mojoj kući niko nije baš mnogo mator, niti toliko mlad, da ne može da uradi za sebe ono što je potrebno.
Pojavljuju se na viberu razni  video zapisi sa porukom da treba da iskuliramo jer se planeta renovira. Nemam pojma za planetu, ma da se svim srcem zalažem za očuvanje prirode, ali sam siguran da ljudi treba da uspore.
Da, ostanite kod kuće. Tako će se skratiti period karantina i pobedićemo. Ajde da poslušamo stručnjake, znaju valjda šta treba. A dok smo kod kuće, ajde da uživamo. Pričajte sa decom, ovo je možda jedinstvena prilika da im se posvetite… Bavite se partnerom i neka vam ovo bude prilika da popravite odnos u braku, vezi, kako god to zvali… Pričajte, slušajte. Bavite se sobom. Podvucite crtu, ovo je momenat da se svedu dosadašnji računi u životu, da se napravi plan za dalje. Ko zna da li će deca više ikada hteti da nas čuju. Sad, sve I da neće moraju, nemaju gde. 
Ako ste sami, to opet ima svojih prednosti. Pročitajte neke nove knjige, slušajte muziku i gledajte filmove, telefonirajte dragim ljudima, ohrabrite ih. Svima nama ovo je prilika za resetovanje, nakon koga možemo da budemo bolji.
I kad vam je teško, kad se najviše smorite, setite se da lekari, medicinske sestre, čistačice u bolnicama, radnice u prodavnicama i apotekama i mnogi drugi, kojima se izvinjavam što sam ih slučajno izostavio, nemaju taj luksuz, već bukvalno padaju u nesvest od umora. Njihov posao je da “ginu”, a naš samo da kuliramo. Ajde da im pomognemo i ostanemo kod kuće i brinemo o starijima i onima kojima je pomoć potrebna uz sve mere zaštite. 
Možda vam pomogne i ova priča:
Pokojni ćale pričao mi je o sudbini njegovog dede, a mog pradede Radomira. Rodio se 1892-ge, tako da je u prvi balkanski rat sa Turcima otišao sa samo dvadeset godina. Nakon ovog rata, imao je par meseci pauze, toliko da vidi ćerku koja je tek prohodala i da se očisti od vašaka, pozvali su ga u drugi balkanski rat. Posle ovog rata, imao je par meseci za ponovno čišćenje od vašaka igranje za ćerkom, ali očigledno i sa mojom prababom, jer je ona već bila par meseci trudna kad je on otišao u Prvi svetski rat. Mog dedu, koji se rodio par meseci nakon njegovog odlaska, svog jedinog sina, video je tek nakon pet godina, pošto je prešao preko Albanije, probio solunski front, te skenjao cara Franju Josifa. Dakle, moj pradeda Radomir, proveo je u tri rata, gotovo sedam godina, sa malim pauzama u kojima se intenzivno bavio seksom. To je tada bila borba za Srbiju.
Ako su njegovi saborci i on sve ovo mogli, možemo mi valjda da budemo u kućnom pritvoru, par nedelja ili par meseci sve jedno. Jer, kao što je junaštvo i patriotizam tada bilo sve što su oni radili, patriotizam i borba za svoju zemlju, svoj narod i svoju porodicu je danas, ostati kod kuće i slušati šta kažu stručnjaci.
I neka vam na pameti bude uvek da će sve proći. I kad je dobro i kad je lose, proći će.
A ko zna kad ćete opet imati priliku da se posvetite sebi i svojim najbližima na način kako to možete sada…
Joj umalo da zaboravim. Mobilni operateri otključali sve porno kanale jebote…