URADIH SVE ŠTO JE DO MENE

Četvrtak, 18.06.2020. oko 20 časova
Umoran ali zadovoljan krenuh iz Kneza ka Slaviji, pešaka. Volim kad dodjem u grad bez kola. Izdelili smo sve novine, razgovarali sa ljudima. Obećao sam Miši da ću cele nedelje biti na raspolaganju, zapravo obećao sam sebi. Gledam na to kao na svoju moralnu obavezu. Prema pradedi Radomiru, ali i prema pokojnim roditeljima koji su uvek imali otklon od bahatih tipova koji besomučno jure za materijalnim vrednostima. Dobro, takvi su tada bili na margini društva, a danas, eh danas, jebiga…
Gledaju me prijatelji i poznanici kao da sam malo skrenuo, neće to da mi kažu. Kao dive mi se, jedan sam od retkih koji ima ubedjenja. Jeste imam ubedjenja da bahati, primitivni tipovi, koji kradu, lažu, nameštaju izbore ne treba da vladaju mojom zemljom. Ako je to neko čudno ubedjenje ok, prihvatam da sam lud. Al ja nekako gledam te „neopredeljene“ koji ne bi da se zamere i pitam se koji im je kurac? Šta još treba da se desi da pomere dupe i urade nešto za sebe i svoju porodicu? Ne, nije meni bilo lako u poslednjih godinu dana. Trči na štandove, deli novine, razgovaraj sa ljudima. Nosim Rističeviću sako, snimam reklamu za bojkot, koji ovi dva puta zabranjuju. Drugi put tvorac spotova naterao ih je da kažu: ama bre ne smete da spominjete bojkot. Volim kad ih iznerviramo, znači imalo je smisla. Idem ka Slaviji u nekoj glupoj narandžastoj majci i donjem delu trenerke, umoran i znojav, jedva čekam da utrčim pod tuš. Da, gledao me jedan broj ljudi kad im dajem novine čudno. U fazonu, pusti me bre majstore, dosta mi je svih vas... Većina podržava bojkot, ali mladi su nezainteresovani. Kod SKC-a kupim vodu i nastavim prema Slaviji. Kako sam nekad voleo ovo mesto. Leto pre trideset dve godine, redovno odsustvo. Svako veče koncerti. Staro društvo, ko zna gde… Svako u svojim govnima. Miriše lipa iz parka kod “Manježa”. Mnogo je lep moj Beograd. Uvek, posebno u kasno proleće. Toliko je lep da ni Vesić nije uspeo da ga sjebe. A trudi se, baš se trudi ne mogu da kažem. Ne vredi, Beograd je pobedjivao i zajebanije likove od provincijskog pozornika...
Obično žurim kući. Željan sam porodice. Pre podne sudjenja, sastanci, podnesci, popodne propagiranje bojkota.  Ovog puta je drugačije. Omladinci su mi uzeli auto i zuje po gradu, a Branka mi reče da gleda neku seriju. Sedoh na klupu na stanici trole, uživam u mirisu lipe, pijem vodu iz flašice i gledam retke prolaznike. Da, grad je danima poluprazan, narod se plaši drugog talasa Korone. U Knezu većinom klinci, boli ih uvo za sve. Ne plaši ih Korona, a o izborima izgleda nisu obavešteni. Na Slaviji pusto. Možda sam stvarno lud? Išao sam danas sa Jankom da nekakvom Fabriciju šefu misije evropske unije odnesemo glasačke listiće, pošto mi nećemo na izbore, a on kaže da su ti izbori super, pa aj da mu damo da glasa kad tolko voli. Smrad. Nije hteo da nas primi. Takav lik neće da primi Janka doktora i profesora prava i jednog od lidera opozicije. Mene u mom Beogradu neće da primi neki petoligaški strani političar. Al tako ti je sad, tiha okupacija, može mu se. Nešto sam u glavi i opsovao, al neću sad. Mnogo psujem kad sam sam sa sobom... 
Šta će ti to ti si advokat, pitaju neki koji ne razumeju, ali su bar iskreni. Vidiš da je sve otišlo u pizdu materinu, kažu. Pa vidi rodjače, taj moj pradeda Radomir kad su ih proterali preko Albanije imao je više razloga da to misli devetsto petnaeste, al eto preživeše neki. Vratiše se. Obnoviše Srbiju. Samo, on nije delio novine beogradskim gospodjama od Moskve do Kališa, a onda odlazio kući na seks sa ženom, nakon toplog tuša. Po mojim proračunima deda Radomir nije jebo pet godina. Ne samo on, svi oni. Nego aj ja sad pišem o Radomiru pošto je on moj direktni predak. Sve nešto mislim nisu se ti ljudi mučili, ginuli, umirali od tifusa, gladi i hladnoće da bi mi danas rasprodavali ili još grdje poklanjali delove Srbije, a u pripremi za to pravili cirkus od izbora. I vidi, mnogi u cilju toga da u taj parlament udju, prave od sebe teške budale. Ova jedna, nekad demokratski nastrojena gospodja, ismeva vešanje narodnog heroja. Al, ajd… Preživeo je ovaj narod mnogo toga. Pričala mi pokojna keva kad sam bio klinac, da je bila dobra sa jednom bakom, starom Beogradjankom, živela je negde na uglu Dositejeve i Jevremove valjda. Rekla je ta gospodja mojoj mami otprilike ovako: “znate Dobrila teško je bilo posle rata. Došli oslobodioci, neki iz Bosne ušao u veliki salonski stan iznad mene. Ne mogu da kažem mene nije dirao, nekako me poštovao. Ulazim ja u zgradu jedan dan, a on pokušava da ugura svinju od dvesta kila u lift. Svinja skiči, neće da se pomeri. A on hoće da je odvuče u stan da je zakolje u kupatilu. I žali mi se, jao komšinice pogledajte stoku neće da udje u lift, evo mučim se već pola sata“.
Verovatno ga je gledala sa istim stepenom čudjenja i prezira sa kojim sam ja nedavno gledao mog kolegu advokata i poslanika Djukanovića kako na krovu solitera na Banjici drži u ruci baklju i optužuje jednog mog druga da je lopov. Dobro, imao bi ja Djuki šta da kažem, recimo „to što držiš u ruci, u dupe zavuci“. Dobar sam u doskočicama, baš mi idu... Al nisam mogao. Jel vidi, dok je on divljao po krovovima, ja sam kao i sav čestit svet bio zatvoren u kući i (sa visokim stepenom nerazumevanja) poštovao ono što su vlastodržci naredili pučanstvu. A nakon što su nas pustili sve može. Čak i derbi pred punim tribinama. Jebemliga što su pune. Voleo sam nekad derbije, al više ne. Fudbal je u ovoj zemlji umro… Oživeće nekad valjda. I Zvezda je nešto što moram da prebolim… Možda nekad, ko zna…
Nisam bre lud. Samo verujem u ono što radim. Miša izgibe već mesec dana. Stevan trči sa posla, pa juri sa nama celo popodne. Ljile mi žao, po ceo dan na nogama isto… Janko prešpartao Srbiju. Čast je biti prijatelj sa takvim ljudima. Niko se nije žalio. Stalno smo se zezali. Niko se ne pita “šta ja to radim”. Njihove moralne karakteristike ne daju im da odustanu. Moj drug Boža Vuković pilot u penziji, uvek tu. Kaže mi „ne mogu bre Braco da trpim ovu glupost, bahatost i apsurd“. Slažem se dobri moj Božo, zato valjda sve ovo radimo.
Svako vreme ima svoje breme, nervirali su me matorci sa ovom izjavom. Al sad i ja spadam u tu kategoriju, te vidim da je to istina.
Nikad nije baš sve otišlo u pizdu materinu, stvari uvek mogu da se poprave. Samo, svako treba da da deo sebe. U nedelju, je dovoljno nečinjenje. Nemoj na izbore, šta drugo mogu da kažem. Mi u ovom momentu nemamo izbora. Da bi ih imali, bojkot u nedelju. Nek se igraju sami, nek nameštaju, muljaju, neka to nema veze sa nama.
A ovima što misle da sam lud moram da javim da je jedan lik pre neko veče pričao sa robotom, a neki drugi pevao na Tašu.
Sve mi se čini da je moje psihičko stanje kakvo god bilo mnogo manje bitno za ovu zemlju od psihičkog stanja ta dva lika, jel da?  
Eto to sam teo da vam kažem, a sad izvinte, evo mi je trola, odo kući, ne izlazim do ponedeljka, uradio sam sve što je do mene…