Da li Bil Gejts hoće da me čipuje, to ne bih umeo da vam kažem, ali gugl izgleda jeste napravljen samo da bi meni dizao pritisak, drugo objašnjenje nemam. Jer vidi, stigne mi na telefon u favoritima kratak isečak gostovanja Ljiljane Smajlović u jutarnjem programu tv prva. Ni kraćeg inserta, ni više apsurda. Reč apsurd ovde shvatite kao eufemizam, dakle potvrdu da ja postajem pravi matori, pristojni intelektualac, upotrebio bih u kafiću sa Dekijem Grivom i Dragančetom, (koji su mi inače zabranili da ih spominjem jer ne žele da budu predmet „operativnog rada“ pošto samnom samo lupetaju o seksu a politika se zaobilazi), drugačiju reč, a ne apsurd. I ne bih pogrešio. Ali ajde da ne dajem skroman doprinos zagađivanju medijskog prostora.

Podsetio me Deki u nedelju na kafi na staru priču da “građanske porodice“ u Beogradu nakon ulaska komunista u Beograd, sve do sredine pedesetih godina prošlog veka nisu smele da pohuju meso, jer su morale da ih prethodno dobro izlupaju čekićem, a nikako nije bilo “poželjno” da komšije ćuju da se kod njih živi „široko“, jer većina naroda jeste živela u velikoj oskudici. Kakva je sličnost između ove pojave i Tome Mone i njegovog putovanja sa “dva velikana”? Velika… Ajde da pokušam da objasnim.

Nisam ti ja neki pobornik kafane i pića. Na prste jedne ruke mogao bi da nabrojim situacije u kojima sam do zore ostao u kafani, a i tada je to bilo da učinim drugima, ne zbog mog hedonizma. Znam, dosadan sam tip, ali to je tako... Zbog ove moje osobine nikad ne bih napisao nešto o tuči dvojice kolega u kafani, u vreme kad, što bi reko dobri Đole, čestit svet mirno spava. E, ali mi živimo čak i za Srbiju u čudnim vremenima, tako da je presudno baš to ALI...

Podsetio me Deki u nedelju na kafi na staru priču da “građanske porodice“ u Beogradu nakon ulaska komunista u Beograd, sve do sredine pedesetih godina prošlog veka nisu smele da pohuju meso, jer su morale da ih prethodno dobro izlupaju čekićem, a nikako nije bilo “poželjno” da komšije ćuju da se kod njih živi „široko“, jer većina naroda jeste živela u velikoj oskudici. Kakva je sličnost između ove pojave i Tome Mone i njegovog putovanja sa “dva velikana”? Velika… Ajde da pokušam da objasnim.

 

 

 

 

Ej ćaaao, pratim ti kolumne super su, a vala preteraše, ovo više ne može da se podnese. Svaka čast dobro ti to radiš. Krenem pre neki dan na posao i raspravljam se sa onom koleginicom, znaš je, njoj je dosta što radi za minimalac, ma sere bre... dolazi im kraj narod ovo ne može da izdrži, reče mi poznanica pre neki dan na ulici gotovo u dahu...Mi svi u kući glasaćemo za opoziciju, nastavlja...

Istog jutra nakon noći u kojoj je, što bi sjajni Ljubodrag Stojadinović rekao, Bjela sreo Gagu, Fića i ja uputili smo se mojim punoletnim Renoom Kliom u Kalakaču, jer kako kaže Fića tamo postoji izvor sa sjajnom vodom. Za neupućene Kalakača je predeo pored Dunava, koji se proteže od mosta na novosadskom auto-putu kod Beške, prema Krčedinu. Lep kraj, ali put je katastrofa. Nekako dovezemo tridesetak balona izvorske vode, ali nakon toga moj auto neće da upali.

Svaki čovek u životu nešto ume, a nešto ne ume da radi. Tako i ja, osim što nikad ne bih mogao da radim u bilo kom restoranu brze hrane, ne razumem baš najbolje kako funkcionišu službe bezbednosti. A govorili su mi da nije loše raditi za te službe. Nisam to umeo, nisam hteo, a koliko znam nikad mi to niko i nije nudio. Možda, a da to nisam razumeo. U svakom slučaju to je jedna od poslednjih stvari koje bih u životu umeo i hteo.

Istog jutra nakon noći u kojoj je, što bi sjajni Ljubodrag Stojadinović rekao, Bjela sreo Gagu, Fića i ja uputili smo se mojim punoletnim Renoom Kliom u Kalakaču, jer kako kaže Fića tamo postoji izvor sa sjajnom vodom. Za neupućene Kalakača je predeo pored Dunava, koji se proteže od mosta na novosadskom auto-putu kod Beške, prema Krčedinu. Lep kraj, ali put je katastrofa. Nekako dovezemo tridesetak balona izvorske vode, ali nakon toga moj auto neće da upali.

Kad smo bili klinci “Dugmići” su punili “Pionir”, halu 1 na beogradskom sajmu i neke druge velike prostore u Beogradu. Kasnije se pridružila “Čorba”, Bajaga i njegovi instruktori bukvalno više nisu znali sredinom osamdesetih u kom gradu sviraju. A mi smo morali da dobijemo neku dobru ocenu na pismenom iz matiša kako bi matorcima izvukli lovu za kartu omiljene grupe. O Balaševiću je suvišno govoriti, napravio je više od sto koncerata u Beogradu.