Došli divlji, oterali pitome, rekao bi naš narod. Bez obzira što sam rođen u „krugu dvojke“, nikad nisam imao problem sa ljudima koji su u moj Beograd dolazili da se školuju, rade, žive, u njemu potraže bolje mesto pod suncem. Naprotiv, družio sam se i danas se sa njima družim i radim, najčešće potpuno nesvestan njihovog geografskog porekla, koje realno nije i ne sme biti bitno. Nikada ljude nisam generalizovao ni po čemu. Svestan sam da postoje dobri i loši ljudi, odakle god da potiču, šta god da su po profesiji ili političkom ubeđenju.

 

Da, svaki simbol Beograda budi u meni neko sećanje, setu, radost, tugu...tako to ide sa godinama. A kad skoro čitav svoj život provedeš u gradu u kome si rođen i imaš sreću da je taj grad na ušću dve reke, sa blagom klimom koja prija raznim vrstama biljnog i životinjskog sveta, te kad on predstavlja sudar raznih kultura, moglo bi se reći raznih svetova i kad imaš osobine da to sve možeš da osetiš, naravno da si ponosan.

U pauzama svojih poslovnih aktivnosti proteklih dana, dok sam pokušavao da se opredelim šta me u sociološko-psihološkom smislu više zabavlja, napuderisana plavuša na mestu ministarke koju ne volim, ali mi je prvi put simpatična zbog slogana “kad ti je smorno šutni socijalistu u dupe”  (jer njih i treba šutirati što češće i što više), posebno ako je direktor javnog preduzeća, a kao ubeđeni levičar platu mora kamionom da odveze kući, uz puno poštovanja nove gradacije nisko, niže, socijalista, ili usplahireni salonski intelektualci sa društvenih mreža koji ništa ne čine da bi se vlast u Srbiji promenila, ali su zacenjeni u nepokolebljivoj podršci jednom od kandidata na predsedničkim izborima u Americi, kao i u svom ubeđenju da će pobeda jednog ili drugog u ovoj dalekoj zemlji odlučujuće uticati na položaj Srbije u svetu, kao i na živote svih nas u ovoj nesrećnj zemlji, oglasio se čovek čiji se glas odavno morao čuti…

 

Svakakve sam gadosti čitao o sebi u komentarima na tekst od pre neki dan. I stvarno mi nije jasno zašto? U tom tekstu samo sam iskazao svoj stav prema pokojnom patrijarhu, na šta ja, kao građanin, ali i hrišćanin pravoslavne veroispovesti, imam puno moralno pravo. Osim svojih stavova, ničeg više tu nije bilo.

Sada dalekog 9. marta 83-će godine prošlog veka negde na uglu današnje Resavske i Bulevara, dvojica jermenskih terorista ubili su tadašnjeg turskog ambasadora. Pojurili su ih slučajni prolaznici. Student Željko Milivojević iz Inđije poginuo je pogođen hicima iz “duge devetke” jednog od terorista, a ranjen je i penzionisani oficir koji je pokušao da jednog teroristu zadrži golim rukama, ranjena je i slučajna prolaznica. Jedan terorista je ranjen i uhvaćen negde na početku tašmajdanskog parka, a drugi je uhvaćen istog dana u pokušaju da se domogne Mađarske.

 

Da smo u srednjem veku verovatno bi me zbog ovog teksta spalili na lomači. Ali nismo u srednjem veku, a mene je kažu 71-ve na Đurđic, kod babe i dede, u blizini Sokobanje i izvora Moravice krstio pop Dragoljub, lokalni paroh koji je imao običaj da ovakvom ritualu često pristupi pod uticajem alkohola. Može biti da je bio pijan i kad je mene krstio, te u tome treba tražiti razloge za nastanak ovog teksta.

U opštem ludilu nedelje koja lagano ističe, u kojoj sam krajnjim naporima zbog Brankinog opravdanog odsustva pokušavao da uspešno obavim privremenu ulogu samohranog oca, koji se trudi da reši srednjoškolsko fakultetske on-line probleme svoje smotane dece, te da brine i o razmaženom kučetu koje zbog spomenutog Brankinog odsustva u inat meni kenja 57,8% više nego u redovnim prilikama, između borbe za advokatski hleb sa sedam kora i svog političkog angažovanja, jedne večeri obradovao me moj kolega sa faksa, što bi reko Kesić JEDAN ČOVEK, čestitkama Miši, Stevanu, Ljilji, Aci, Branku Miljušu, Boži Vukoviću, meni i ostalima na uspešnom bojkotu. Niste gledali a?

Kad god padnem u apatiju zbog svog aktivnog učešća u političkom životu, a još više zbog čestog javnog iskazivanja svojih stavova, opterećen pitanjem zašto to činim, stigne mi odgovor.

Kako u cilju očuvanja svog mentalnog zdravlja izbegavam televizije sa nacionalnom frekvencijom i ovog puta sam sa zakašnjenjem otkrio da je predsednik u kasnim večernjim časovima uz pomoć kamera i mikrofona, vikao na sve nas.  

Predsednik se ovog puta žalio na ljude koji ga nazivaju svakojakim imenima, koristeći brdo vulgarnosti, koje navodno oni koji ga ne vole upućuju njemu, a potom nazvao kretenima sve one koji se raduju pobedi Bajdena na predsedničkim izborima u Americi, pozivao na svoje ubistvo...

I tako me podsetio zašto ne smem da zaćutim.

Kad se danas nakon skoro 30 godina setim čuvene rečenice tadašnjeg predsednika Srbije kojom se branio od dosadnih novinara “to nije u mojoj nadležnosti”, simpatično mi je smešan mladi Bratislav, student prava, kome je ova rečenica išla na živce, da ne kažem na neke druge organe u donjem delu tela. Jer koliko god ova rečenica od tadašnjeg predsednika u suštini nije bila ispoštovana, ona predstavlja istinu u formalno-pravnm smislu, ali i želju tadašnjeg predsednika da sakrije činjenicu da odlučuje o svemu i prekoračuje svoju nadležnost. Mnogo toga nije u nadležnosti predsednika Srbije ni tada ni sada, jer su te nadležnosti jasno predviđene ustavom i zakonom.