DVOJICA VELIKANA NA POGREŠNOM PUTU

Podsetio me Deki u nedelju na kafi na staru priču da “građanske porodice“ u Beogradu nakon ulaska komunista u Beograd, sve do sredine pedesetih godina prošlog veka nisu smele da pohuju meso, jer su morale da ih prethodno dobro izlupaju čekićem, a nikako nije bilo “poželjno” da komšije ćuju da se kod njih živi „široko“, jer većina naroda jeste živela u velikoj oskudici. Kakva je sličnost između ove pojave i Tome Mone i njegovog putovanja sa “dva velikana”? Velika… Ajde da pokušam da objasnim.

 

Toma Mona tog dana definitivno mi je napravio problem, jer parodija je često moj način iskazivanja stavova. A na video zapis koji je napravio spomenuti lik, parodija se ne može napraviti. U ovom video zapisu on je euforično konstatovao da je tu sa dva velikana, na šta ga je „šef“ ispravio da Danilo i on nisu dva nego dvojica. Tvrdnja da su on i Danilo velikani, predsedniku nije smetala. E sad da bih objasnio tragikomičnost cele situacije moram da objasnim zašto niko na tom video zapisu nije velikan. Za Tomu Monu je to najlakše utvrditi. Toma Mona nije velikan jer je Toma Mona, jasno brate. Što se tiče Danila, vidi ja stvarno ne volim da pričam o tuđoj deci. Ali teško da ljudi u Danilovim godinama mogu da budu velikani jer nisu imali vremena da to postanu. Da ne bude zabune, nemam ja ništa protiv Danila. I želim mu da postane velikan, jer od toga Srbija može da ima samo koristi. Ali ni Danilo, niti bilo ko u Srbiji njegovih godina nije velikan, jer ponavljam to biološki u tim godinama nije moguće. On je sin predsednika republike, a to samo po sebi ne znači da si velikan. Osim za Tomu Monu, njemu je to dovoljno da bi za Danila tvrdio da je velikan. Ok, zbog toga je Toma Mona, baš to, Toma Mona, te zbog toga ja ne mogu da napravim parodiju.

Ali sad već dolazimo do trećeg lika u ovom video zapisu. On naravno nije treći nego prvi, ali ja krenuh ovakvim redom, jer sam želeo da prvo rešimo ono što može da se reši u jednoj rečenici. Ne, nije Aleksandar Vučić velikam i za to postoji mnogo razloga. Jedan, sporedan je taj što se druži sa Tomom Monom, te ne samo da se druži nego dozvoljava da ovaj napravi takav video zapis. Drugi, malo važniji ali takođe sporedan je taj što je tog dana u tom momentu bio na putu i stigao na ispraćaj sina Dragana Vućićevića. Evo zašto tako mislim. Sporedno je to što ja u poslednjih petnaestak godina od kad je obavezno služenje vojnog roka ukinuto nisam čuo da je neko pravio sinu ispraćaj. Ali dobro, nemam ništa protiv toga da se ljudi druže i vesele. Može biti da bi protiv toga nešto imali doktori iz Kriznog štaba koji traže da deca idu sa maskama u školu, ali ok, struka je struka, možda na ispraćajima u vojsku virus ne napada. Može biti da se virus plaši od vojne sile. Od Tome Mone se ne plaši, ali moguće je da se na njega sažalio, to ne bih znao…

Odlaskom u goste kod vlasnika I glavnog urednika novina za koje je dokazano da u toku jedne godine objave trocifren broj neistina, predsednik države daje legitimitet ovakvim novinama I neistinama, te on onda jeste glavni krivac zbog toga što kako bi to veliki Đole rekao “danas se laž odvažila, a zadnja bagra kroji moral…” Odlaskom na privatnu proslavu, koja po svojoj prirodi jeste bila privatna, ali po svojoj suštini postaje javna jer je isprati većina režimskih medija, predsednik republike je rekao, tako je majstore, samo nastavi sa neistinama i sa širenjem klime da svako ko je protiv mene zapravo je protiv naroda i države. Lov na neistomišljenike je otvoren, lovostaja nema.

I tu dolazimo do glavnog razloga zbog čega Aleksandar Vučić nije velikan. Zbog toga što nam je ukrao pravnu državu. Da imamo pravnu državu, ljudi iz opozicije kojima i sam pripadam bili bi baš to-opozicija, dakle ljudi koji se bave politikom. Ali ne, u situaciji u kojoj nema pravne države I u kojoj se veruje onome što pišu tipovi kod kojih je predsednik išao u goste, ljudi iz opozicije postaju predmet interesovanja službi bezbednosti, te očigledno svako od njih, ili smem reći nas, dobija po jednog svog Luku Labana. Luke Labani nas prijavljuju gde i šta radimo. Mnogi zbog toga trpe ozbiljne posledice, gube posao, ili poslove i trpe razne vidove pritisaka. Koliko god bio spreman da se humorom branim od ovakvih činjenica, to zapravo jeste strašno. Jer ako želimo da živimo u uređenom društvu, moramo da imamo pravnu državu. Takva država mora da ima svoje legitimne organe vlasti. Pravna država mora da ima i opoziciju, u čijem radu treba da svako ima mogućnost da bez ikakvih posledica učestvuje. Jedini razlog za profesionalno napredovanje ili nazadovanje mora biti kvalitet nečijeg rada, stručni i moralni kvaliteti. Sve drugo uređene države ne poznaju.

Vidiš, zbog toga je tragikomična tvrdnja Tome Mone o velikanima, kao i davanje legitimiteta lažima veoma slično situaciji u kojoj u Beogradu neko pre 70 godina nije smeo da pohuje meso. Tada nije bilo poželjno da jedeš meso, danas nije poželjno da pripadaš opoziciji I pišeš ovakve kolumne.

Za mene lično bolje je da mi zabrane da jedem meso. Zdravo je, a nekako bi bez njega izdržao časna reč.

Ali kako da ne napišem nešto o Tomi Moni brate...