CRNI MILISAVE NE OSTAVLJAJ ME SAD

 

Setih se mog prvog automobila. Fića je obeležio mladost nekih prethodnih generacija, a ja sam za kvalitetnog polovnog „fiću“ zakasnio, ali kako to objasniti momku u ranim dvadesetim, koji je uz fakultet, redovno radio i tako skupio nekoliko stotina tadašnjih nemačkih maraka, a tek položio vozački ispit. Kad danas pomislim o tom momentu i uzmem sve u obzir, razumem da priča nije mogla da se završi nikako drugačije. Sa malo para i još manje znanja o automobilima, kupio sam od nekog dorćoskog dripca punoletnog fiću. Jasno mi je bilo da ću morati da izvršim neke popravke, ali nisam znao da fića troši kao kamion „Fap“ i to kad je natovaren, te da ću ga više gurati nego voziti. U „pomoć“ mi je priskočio Milisav, stariji čovek iz mog solitera, rekavši da on isto ima fiću, te da se prilično razume u mehaniku. Moja pokojna majka sumnjičavo je vrtela glavom, nisam znala da je Milisav mehaničar, govorila je. I nije mogla da zna, jer ni sam Milisav to nije znao. I tako smo se Milisav i ja danima družili na trotoaru u Dušanovoj, pored tramvajskih šina.

 

Može biti da sam tada prvi put shvatio šta je to patnja. Za djuntu sa sitnim nutom saznao sam od Flojda, ali niko normalan ne može da me uveri da prirubnica i glavčina mogu da zadaju toliko problema. Milisav je popravljao i popravljao, danima, kao da je advokat i da mi završava neki sudski spor. Redovno me je upozoravao na nove tehničke nedostatke mog prvog automobila i naravno svoj rad naplaćivao. Izmedju tih popravki uspevao sam čak malo i da se vozim, sankcije su prošle, pa je gorivo bilo koliko-toliko pristupačno. U jednom momentu došla je na red lamela. Milisav leži ispod auta na nekom kartonu, tramvaji prolaze, a ja polako gubim snagu, živce, a naročito lovu. Reko Milisave, ima li kraja ovome? Izvuče se ispod auta pogleda me, ljut, ili bar uvredjen, kaže, a pa ja ovo ne mogu. Kako bre ne možeš? Pa kaže, ovo je lamela sa srcem, ovo se više ne pravi. Lamela je imala srce, al Milisav ni srce ni dušu, što je u direktnoj proporciji sa željom da drugom neosnovano uzmeš lovu. Ustade i ode kući u naš soliter. Gledam onako zblanuto u „fiću“ na dizalici, prolaze ljudi, tramvaji, a ja nemam pojma šta ću. Spakujem one delove spustim auto sa dizalice, zaključam i pravac u Cetinjsku u oglasno odeljenje „Politike“. Prodao sam ga za par dana i sa tim parama otišao sa Brankom u Grčku na more.

Milisav je još neko vreme bio ljut na mene, bez obzira na činjenicu što sam mesecima popunjavao njegov kućni budžet, a fiću vozio toliko retko, da mi se više isplatilo da sam plaćao taksi i to da me vozi u rikverc.

Suština je da me on par meseci zavlačio, vaćario za lovu, rasturio auto i otišao uvredjen. Pa ne ide to tako majsore...

E sad, ja nisam neki lik koji ume da nekog uhvati za gušu, naročito ne čoveka koji je godište moje keve. Platio sam školu, a verovatno me Bog nakon toga nagradio prijateljstvom sa Kristijanom, najboljim i najpoštenijim mehaničarem u Beogradu, al to je već druga priča.

Setih se toga, pre neko veče, dok sam gledao Miću Megatrenda, koji je ovaj zloglasni unverzitet prodao nekim izmišljenim likovima, kako uvredjeno govori da neće više ni da živi u Srbiji i da beži od nekakvih zlih novinara i koje čega.

Tako ti je to ovde. Milisav se razumeo u fiću taman toliko da ne mora da zove majstora za manje kvarove na svom automobilu, ali nikako toliko da bi svoje usluge mogao da naplaćuje drugima. Ok, nije baš moralan lik, ali ajde, nije upropastio bog zna šta osim što je mene malo vaćario...

Mića medjutim, sjebe čitav sistem visokog školstva u Srbiji, štancuje diplome, doktorate, stručnjake, tako da nam se ceo svet smeje. Uništi tako karijere i onim dobrim i poštenim studentima koji su na potpuno zakonit način došli do svog zvanja na njegovom univerzitetu, ali ko će to sad da im veruje i da ih kao stručnjake prizna? Uruši ugled i beogradskog univerziteta, jer na žalost njegov nazovi univerzitet nalazi se u istom gradu i istoj zemlji. Uruši ugled i ostalih u svetu priznatih univerziteta iz Srbije. Uruši ugled ostalih privatnih univerziteta, na kojima neki divni mladi ljudi pošteno uče i stiču znanje. Namagarči celu naciju, proda univerzitet virtuelnim tipovima, te kad ga svi provale, čovek je uvredjen i hoće u svoju vilu u Kanu...

Ne ide to tako majstore... Gde ćeš sad, žurka tek počinje...

Ako ja nisam tip koji ume da nekog poput spomenutog Milisava uhvati za gušu, a sve i da jesam nije zakonski dozvoljeno, država ima pravo i pre svega dužnost da to radi sa takvim tipovima. Ali kako, kad baš taj što to radi ima, na neki čudan način, diplomu na zamisli ovom univerzitetu...

Nego, nisam proveravao jel imamo mi sporazum o ekstradiciji bitangi sa Francuzima?