PRIČA O MOM ČIKA BOŠKU

Štampa

 

Nemam pojma zašto, ali od kad sam ga u fotelji ugledao upokojenog, danima mi se kroz glavu vrteo Đoletov “Sale Nađ”. Verovatno zbog melodije i pesme o nekom ko nas je zauvek napustio. Jer Sale Nađ i moj Boško su bila dva potpuno različita tipa.  Đole kaže da je Sale Nađ umro u snu, a Boško je budan živeo svoj san, koji je uspeo da stvori svojim umom, dušom i srcem. Sale Nađ je kako Đole pretpostavlja snivao nju, čije ime sam gospod zna, a Boško je umro budan pored nje, a njeno ime znamo svi. Njegova Nena. I na kraju, Sale Nađ srećom nije imao šta, jer ne bi imao kom, a Boško je, ma da time nije bio opterećen, imao šta, a srećom i kom. Koliko god Đoletov Sale Nađ bio tragičan lik, toliko je Boškov život,  bio jedna srećna priča, sa ako ne srećnim (jer jebiga smrt je smrt i pitanje je može li pridev srećna ikako ići uz nju) ono bar prirodnim i mirnim krajem.

Složićemo se, srećan i dug život, kao i mirna smrt, a posebno sve ovo zajedno,veoma su retki za vreme u kome je živeo Boško, u nesrećnoj zemlji na brdovitom Balkanu.

 Svedok sam, bar u drugoj polovini njegovog života da je sve ovo zaslužio. Znam mnogi će mi reći, jebi se, koliko je njih zaslužilo isto to ali ih je zadesila dijametralno suprotna sudbina. Znam, bar ja znam, verujte… ali eto Bošku se posrećilo.

Ponavljam to od kad sam ga usnulog ugledao u njegovoj fotelji, nije pristojno praviti dramu od smrti čoveka koji je za koji mesec trebalo da napuni 84. Ali kad ode neko tvoj, to nema veze sa njegovim godinama. Ostaje činjenica da te je taj neko napustio i da se u ovoj dimenziji nećete sresti. Ćutim, trpim i radim šta se mora, nekad se i šalim, čak i na račun njegovog odlaska. Jer znam, postoje dve osobe na ovom svetu kojima su ovo najteži dani u životu. Njegova Nena i moja Branka. Pokušavam da se dozovem svesti, ali teško je kad ostaneš bez nekog ko ti je skoro 34 godine najbolji prijatelj i uvek, ali apsolutno uvek, samo podrška i neko na koga možeš da se osloniš, pa makar to bio i starac od preko 80 godina, koji samo odsluša moje žalopojke i kaže „a jebiga Braco šta da ti kažem“.

Znaš, kad neko umre, nervira me kretenska fraza, „bio je dobar čovek“. Možda ću goreti u paklu zbog toga što ne poštujem onu „o pokojniku sve najbolje“, kakav kurac najbolje o nekom skotu. Tako sam proteklih godina umeo da opletem neke ljude u danu njihove smrti ili dan dva nakon toga. Za mene je licemerno o nekome ko nije bio dobar, govoriti lepo samo zbog činjenice da je preminuo.

 E vidiš, baš zato mi je ovih dana mnogo teško. Jer moj čika Boško je bio zaista dobar čovek. Svedok sam da je svima pokušao da pomogne, ili da bar bude maksimalno korektan, a ako nekom nije učinio dobro, siguran sam da nikom nikada nije učinio ništa loše. Ljudi su imali običaj da mu zamere na njegovoj razmaženosti, a razmazila ga je uporavo žena sa kojom je proveo više od 55 godina života, jer su tako želeli oboje. Razmazio je i on nju. Sve nas je razmazio, jer čak i u najtežim danima inflacije, rata i sankcija, trudio se da svi imamo sve što se u tim situacijama moglo imati.

 Govorili su da je sebičan. Apsolutno netačno. Sebičan je bio po pitanju svoje dnevne rutine, koju ne bi dao za živu glavu. Sve drugo nije ga interesovalo. Naprotiv, pod njegovim krovom mnogi su dobili utočište, konak, podršku... I kad o tome razmislim, sve te zamerke su bile odraz ljubomore onih koji nisu mogli da stignu do tih visina. I drago mi je da ga je za takva mišljenja boleo kurac, a ovu definiciju nisam dao ja, nego baš on.

 On i ja bili smo posebna priča. Mnogo me je voleo. Glupo je to porediti sa roditeljskom ljubavlju, ali je spletom okolnosti u životu uz mene bio više nego roditelji. Bio je spreman da mi pomogne od rane mladosti, da me posavetuje, nađe u spremanju ispita, kao student pronađe posao, a kasnije i pripremi za surov advokatski posao. Sa druge strane, u njegovoj bolesti i kasnije starosti bio sam uz njega kad god i koliko god da je to trebalo. I umeo je to da istakne.

 Već nekoliko godina bilo mu je jasno da u fudalskom smislu živi produžetke i nije štedeo reči zahvalnosti svima nama oko njega.

 

Ostaju uspomene. Verovatno trocifren broj anegdota. Ostaje ponos. Ostaje mir u duši, jer je otišao spokojan, miran, dostojanstven.

Ostaje činjenica da je bila neizmerna privilegija biti njegov najbolji prijatelj.

I naravno ostaje praznina. Jer, otišao je jedan od ljudi kakvih na žalost više nema. Otišao mi je prijatelj kakvog nikad nisam, niti ću ga imati.

Znam da to tako mora. I sam mi je nedavno rekao: “Idi bre mali u pičku materinu, jer znaš ti koliko ja imam godina ?“

 Ali to je tako. Ne treba, kako Đole odavno reče od tuge praviti nauku...