ZNAO SAM DA IMA IME IZ PESME TOME ZDRAVKOVIĆA

 

Impozantno zdanje zgrade Pravnog fakulteta u Beogradu u Bulevaru Revolucije 67 (danas Bulevar Kralja Aleksandra) nije bilo samo mesto na kome sam mukotrpno sticao zvanje i znanje. I to ne samo ono na osnovnim studijama. Tamo su se odvijala i predavanja u okviru pripreme za polaganje pravosudnog ispita, kao i još neka predavanja u kojima sam kao advokat pokušavao da se dodatno osposobim i edukujem. Mimo toga, u ovoj zgradi dogodilo se nešto što će kasnije odrediti dalji tok mog privatnog života.

 

U desnom krilu zgrade, preko puta tašmajdanskog parka nalazila se u vremenu mog studiranja diskoteka „Bonafides“. Bio je april sada daleke 89-te godine. Petak ili subota, da me ubiješ, nema šanse da se setim. Bogos, Sima i ja našli smo se na uglu Bulevara i Beogradske i rešili da odemo do spomenute diskoteke. Nisam nikad voleo gužvu i zadimljene prostore, ali u moje vreme na takvim mestima si mogao upoznati devojku. A „Bonafides“ je, ma kakve mu mane nalazili ljudi moje generacije, bio mesto gde su izlazili pristojni mladi ljudi. Bogos je uvek bio sjajan tip, sokobanjac koji nije krio svoje poreklo, niti dijalekt. Jedan od najpozitivnijih likova koje poznajem. Zbog ove večeri ja mu jesam zahvalan ceo život. Upoznao sam ga par godina ranije u srednjoj školi u Sokobanji. Bili smo cimeri u kamp prikolici u kampu nadomak Makarske, ali to leto zaslužuje posebnu priču. Ispalo je da smo i u Sokobanji, ali i u Beogradu bili komšije, jer je tokom studija imao iznajmljenu sobicu u Kapetan Mišinoj, na par stotina od moje zgrade u Dušanovoj. Nemam pojma zašto te večeri sa nama nije bio Mami, naš treći drug iz Sokobanje, koji je takođe stanovao u Strahinića bana, tako da se par godina nismo razdvajali. Za razliku od Bogosa koji je kao što rekoh neviđeni pozitivac, Sima je bio potpuno drugačiji... Ali, aj da ostavimo malo Simu, već sam pisao o njemu, takav je, kakav je... A te večeri je bio u svom negativnom elementu. Sve mu je smetalo. Samo petnaestak minuta nakon dolaska u „Bonafides“, hteo je da odemo. Rekoh, nikad nisam bio ljubitelj diskoteka, ali mi se ove večeri nije išlo, srećom...Velikom srećom. U nekom momentu pošto mi se Sima skurčio, rekao sam mu da nije ni dete, a bogu hvala nije mi ni riba i da ako mu se ide kući ide, što je on uz gundjanje i učinio. Ostali smo Bogos i ja. Cevčili smo koka-kolu, jer imalo se za jedno piće i gledali koje bi ribe mogli da „startujemo“. Negde oko ponoći glavna gužva se razišla (izgleda da je Sima imao istomišljenike). Primetio sam dve srednoškolke kako đuskaju negde na sredini nečega što bi mogao biti podijum. Svidela mi se crna lepuškasta i nasmejana devojka. Bogose aj da ih muvamo, kažem mu, sviđa mi se ona crna. Meni se ova druga ne sviđa, ali ajde da ti dam podršku, reče Bogos.

E sad, diskoteka nije bila moje omiljeno mesto za muvanje, jer bez obzira što sam tada imao 40 kg manje i bio mnogo mlađi, đuskanje nikad nije bio moj omiljeni sport. Ali ok, pređemo i ja se kao klatim u ritmu muzike, varijanta „klimaj glavom ne budi seljak“.

Uspem nekako crnoj devojci da se predstavim, kao đuskamo tu desetak minuta i ja je pozovem na piće (srećom imao sam love za toliko). Ostavimo Bogosa i njenu drugaricu da đuskaju, a mi odemo u drugu značajno tišu prostoriju. Zove se Branka, ide u drugi razred srednje škole, živi na Vračaru, tata je faca u pravosuđu i uštrojiće svakog kome padne na pamet da mu popreko pogleda jedinicu, mezimicu... Šalim se ovo zadnje nije rekla, ali mi je rekao njen tata par dana kasnije...

Otpratim je kući, pitam je za broj, naravno fiksni, samo su takvi tada postojali. Nemam ni papir ni olovku. Njenim kreonom napišem broj fiksnog na dlanu leve ruke. Javi se ako hoćeš reče mi uzdržano Jok ti ćeš pomislio sam... Pozvaću te ovih dana, rekao sam takođe uzdržano. To ovih dana bilo je sutra ujutru. Imao sam problem sa imenom. Prepišem broj čim sam stigao kući, ali ne mogu da se setim imena. Znam da je neka riba iz Tomine pesme...Srećom setim se da je Branka.

Nešto smo se natezali dve nedelje. Njen tata čika Boško mi je ljubazno objasnio da sam mu vrlo simpatičan, ali da će da mi jebe mater bez problema ako ne budem dobar... Prvi maj iste godina označili smo kao početak naše veze, a na desetogodišnjicu zabavljanja, u toku nato bombarodavanja smo se venčali. Ostalo je poznato.

Čika Boško njen tata mi nije jebo mater već mi je brzo postao prijatelj i to traje do danas.

Treba mi savet kažem mu pre neki dan, oće Branka da sami slavimo novu godinu i da se krešemo od 6 popodne do ponoći, deca nisu tu idu u grad... To je lepo reče matori čika Boško. Aha lepo, a kako ću ja da krešem šest sati jebote, pitam ga...

Au, to jeste zajebano sine. Nego zna šta, zagovaraj je nek vreme prolazi, sve se računa...

I da, hvala ti Bogose. Ispalo je dobro. Možda je Bog baš zbog večeri o kojoj sam pisao rešio da te sačuva, a bilo je gusto...