IZVOR SOKOBANJSKE MORAVICE

izvor sokobanjske moravice

Manje od jednog kilometra deli kuću iz koje potičem, u kojoj je 1939-te rodjen moj sada na žalost pokojni otac od izvora Moravice. Bez obzira na činjenicu što sam rodjen u „krugu dvojke“, čitav letnji raspust provodio sam u podnožju Device u selu Vrelo, dvanaest kilometara udaljenog od Sokobanje. Kad danas razmislim o tome, ova činjenica je verovatno od presudnog značaja za moj kasniji razvoj. Važno je shvatiti da je Srbija nešto mnogo drugačije od samog centra Beograda. U svakom smislu.

 

Malo, raštrkano selo, bogato malim rečicama, koje se sve tu negde ulivaju u Moravicu, koja teče do Sokobanje, a onda dalje do Aleksinca gde se uliva u Južnu Moravu. Prelepa priroda, šume, livade, pašnjaci. Nigde asfaltnog puta, što je meni kao klincu omogućavalo da nesmetano vozim „poniku“. Istina, bilo je i tada nezgoda. Moj stariji brat sudario se sa ovcom koja je neoprezno istrčala na seoski put. Brat je izvukao deblji kraj, ali odrana kolena bila su deo svakodnevice.

Kokoška pod nadimkom „Žućka“ snosila je krupna jaja i čim bi nas o tome obavestila, odlazio sam do gnezda i još vruće jaje nosio baki koja bi mi ga odmah umutila sa šećerom.

A „poniku“ sam vozio toliko da nisam kad sam žedan pio hladnu bunarsku vodu na česmi u dvorištu, nego sam odlazio na izvor Moravice da se napijem sveže izvorske vode. Nikad nije bilo dosadno. Jurenje za loptom, pomaganje drugaru i rodjaku iz komšiluka dok čuva krave ili ovce, skakanje u seno sa gornjeg na donji nivo štale. Pamtim oranje sa volovima. Ubrzo su došli traktori a volovi zauzeli druge položaje.

Još nije bilo kombajna. Vršalice su obavljale posao odvajanja zrna žita od klasa, a vršidba je bila važan posao za svakog domaćina. Muvao sam se uvek tu i verovatno više smetao nego što sam bilo šta pomogao, ali niko se nije ljutio.

Gde su tolike reke, mora biti i ribe. Sitna bela riba, ali i po neki klen... Pravo uživanje bila je posebna vrsta ribarenja „zavrtanje vade“. Zaseok od pet kuća Markovića, zalivao je bašte preko kanala koji je prokopan od reke do bašta koje su bile na jednom mestu. Kanal smo lokalno zvali „vada“ jer je služio da se „navadjuje“ u prevodu-zaliva. U danu u kome niko ne bi zalivao, ko prvi iz ekipe ustane, dakle još oko sedam ujutru, pregradi kanal tako da voda iz reke ne ulazi više u njega. Letnja žega učini svoje, tako da nešto iza podneva vodu iz kanala upije zemlja ili prosto ispari, a mi samo skupljamo ribu koja se praćaka...

Da, od velikog značaja za mene je to što sam provodio vreme sa ljudima koji su rodjeni krajem XIX i početkom XX veka. Slušao njihove priče, učio od njih i srećom, mnogo toga zapamtio. Donosili bi mi kocku šećera, jabuku ili orah... I uvek sam se radovao, bez obzira što smo u krugu dvojke tamanili čokolade, a tetka iz Pariza donosila strane slatkiše, kocka šećera ili jabuka bili su mi posebno dragi pokloni.

Odavno nema baba Savke, Nane, deda Ilije, Dragoljuba Trte i drugih, koji su ostavili neizbrisiv trag u mom odrastanju i ja ću ih pamtiti dok sam živ.

Znam ja da se sve menja i teče, da je danas neko drugo vreme. Ali žao mi je današnje dece...