ČUKIĆ ILI BRUKIĆ

 

Pripadam generaciji kojoj su neki tipovi gadno sjebali život. Jedan od njih pojavio se ovih dana, jer nije dovoljno zla naneo, rešio je majstor da se još pita. Doduše, mora se priznati da je za razliku od mnogih koji nisu bili dosledni, on veoma dosledan u širenju mržnje i lupanju gluposti.

Bez obzira na činjenicu što ima preko osamdeset godina, Dušan Čukić, rešio je da nam i dalje drži predavanja o ideologiji, moralu, sistemu…

 

Popularni “indeksovci” u svojim sjajnim radio predstavama početkom devedesetih, zvali su ga Gušan Brukić. Gušan, zato što je gušio kao urednik i voditelj dnevnika tadašnje “TV Bastilje”, a Brukić, zato što je ono što je radilo zaista predstavljalo bruku I sramotu. Tvrdili su “indeksovci” da se sa ekrana kad se on pojavi curila ljiga, te da su tv gledaoci ispod televizora morali da postavljaju lavor. Lično sam više voleo da poturim lavor kad se pojavi Spomenka Jović, a zli jezici kažu da je istu sklonost imao i pokojni Sloba.

U svakom slučaju, mogo godina kasnije, pojavljuje se drug Čukić kao predsednik SUBNOR-a, a naravno sa idejom da napada današnju opoziciju i da, o tako lako, maše pojmom fašizma.

Za ove mladje i neupućene, “SUBNOR je bio jedna od glavnih drštveno političkih organizacija zemlje u kojoj sam odrastao, a činili su je borci NOB-a. Tu sam se ja malo začudio. Ne bih da uvredim, nekog još uvek eventualno živog borca, ali takvi ako postoje danas moraju imati sto ili više godina. Drug Čukić, ponos našeg bataljona, rodjen je 1937-me, dakle za vreme rata imao je od 4 do 8 godina. Te se ja zapitah gde se to borio protiv fašista drug Čukić? Ovde ozbiljno treba imati u vidu da u to vreme još nisu postojale “pampers” pelene, a ja smatram da bez njih drug Dušan nikako nije mogao u boj protiv brojno nadmoćnijeg neprijatelja.

Pravo da vam kažem žao mi je moje generacije, ali žao mi je i SUBNORA. Od njihovih saopštenja tresla se nekad čitava velika Jugosčavija. Istina je da su me matore drgadžije uvek nervirale, ali su I brinule o srećnom detinjstvu mojih drugara i mene. Bilo je sjajnih izjava, recimo neki hercegovački borac je na nekoj sednici oštro napao Draškovićev roman “Nož” rečima: ja ovu knjigu nikad nisam čitao ali je najoštrije osudjujem”. Logično je da su oni rečenice počinjali sa “ja”, jer oni jesu bili glavne baje. Opet, logično je da ovaj majstror nije morao da nešto pročita da bi osudio, oni su bili prirodno nadareni i čitanje je za njih bilo suvišno.

Ozbiljnu glavobolju matorci iz “SUBNORA” zadali su Bori Čorbi u dva navrata. Prvi put, mislim 81-ve, kada su hteli da zabrane po mom skromnom mišljenju jedan od najboljih, ako ne I najbolji domaći rok album “Mrtva priroda”, zog stihova u pesmi “na zapadu ništa novo”. Stihovi glase “za ideale ginu budale” i “Kreteni dižu bune i ginu”.
Stege su ipak osamdesetih već popustile, tako da je pretnja zabranom samo dovela do apsolutne pomame za ovom pločom, a mene naterale da dva sata stojim u redu kako bi mi ovu ploču potpisali Bora i ostali članovi iz benda. Mogao sam lepo da sačekam 20 godina, te da pošto sam se okumio sa Vickom I sprijnateljio sa ostalim članovima benda bez gužve dobijem autograme, ali ko je to tada znao… Nekoliko godina kasnije SUBNOR umalo nije strpao Boru u zatvor zbog recitovanja pesme “crni mercedes” na književnoj večeri u Baru, jer su sede glave procenile da se ovom pesmom vredja najveći sin naših naroda i narodnosti.

E to vam je nekad bio Subnor. Danas ga vode oni koji za vreme tog rata nisu bili u pelenama jer pelene nisu postojale, ali su mnogo godina i decinija kasnije lečili i leče svoje traume iz detinjstva izmišljanjem brojno nadmoćnijeg neprijatelja.

Drugu Čukiću nije dosta što je izveštavanje kuće u kojoj je tada radio dovelo do smrti dvojice nevinih ljudi devetog marta 1991-ve, već je rešio da nastavlja price o fašizmu, te da se oduševljava dolaskom predstavnika sadašnje vlasti na sednice kojima predsedava, zaboravljajući na činjenicu da su upravo ti ljudi ponikli iz partije koja je uzvikivala parole koje veoma liče ideologiji za koju on optužuje nekog sasvim drugog.

Drugu Čukiću mora se priznati da je dosledan u svojoj nedoslednosti, kao i u sjebavanju naših života…