Zabrinut sam za stanje svog duha. Uhvatio sam sebe kako mi postaje čak malo zanimljivo da gledam i slušam kako funkcioneri i poslanci vladajuće i ostalih stranaka u vladajućoj koaliciji brane Malog Sinišu. Jer, mnogi od njih nemaju pojma o tome šta je to fakultet, a kamoli doktorat, ali eto iz sve snage napadaju rektorku i upravu beogradskog univerziteta. Pazi sad kakve teške reči: rektorka, odbor za etiku... Treba sve to naučiti. I iskreno taj deo im ne zameram. Jer, u jednoj stvari, neki poslanik vladajuće koalicije beše u pravu. Nisu kaže Malog Sinišu birali zato što je doktor. Jedino to je tačno, nije uslov za ministarsko mesto da budeš doktor. Za poslanika nije uslov čak ni da si bilo šta u životu pročitao. I baš ovu zakonsku olakšicu iskoristiše mnogi od njih. Izgleda da ništa osim cenovnika u skupštinskom restoranu nisu pročitali. Zato im ne zameram puno na tome što nemaju pojma šta je to beogradski univerzitet. Nisu na njemu nikad bili, a kamoli na njemu studirali.

 

 

Razni su mi se likovi sreli u glavi,pa reših da ih sve spojim u ovoj priči. Videćemo na šta će da izadje…
Lipu su u Balaševićevoj pesmi sadila tri tipa, stari Nestorov, gosn Čeda i još jedan. Po njihovoj delatnosti, slušalac bi mogao da pomisli da su “mladi gorani”, termin koji se u vremenu mog odrastanja koristio za vredne mlade ljude koji su se bavili pošumljavanjem i sadili razne vrste drveća. Ipak, zamišljam ih kao tri dobronamerna matorca koji dobro razumeju život i znaju šta rade.

 

Da se odmah razumemo, ovo nije moja priča. Nemam pojma čija je, pročitao sam je u nekim novinama kao klinac. Ne mogu da navedem ime autora jer ga ne znam. Priča je medjutim toliko dobra, ili se bar meni mnogo svidela, tako da sam morao da je bacim na papir, ili bolje reći na svoj blog i profil. Moje mišljenje verovatno ne deli glavni akter ove price, ali šta ćeš…

...
Vidim da je moje šišanje za sve pare izazvalo pažnju ljudi koji prate ono što objavljujem. Ne osećam se baš ugodno zbog toga, jer to nisam objavio da bi mi ljudi pisali kako sam ja divan, već da bi se malo zezao sa Grivom, te ću sve lajkove i komentare shvatiti kao podršku mom prijatelju  i zahvaliti se na tome što mu mnogi ljudi žele brzo ozdravljenje. Moram nešto da razjasnim.  Objava tih fotografija ima dva cilja. Prvi je da Grivi i na taj način pružim podršku, a drugi je da Griva, Draganče, Deki i ja imamo temu za zajebavanje. A zajebancija je neophodno potrebna ne samo Grivi već i nama ostalima. U toj priči ja nisam sporan, jedna od mnogobrojnih devojaka mog kuma Vicka je odavno rekla da sam ja pokretna parodija. Shvatio sam to kao kompliment, ma da nisam siguran da je tako, ali imam prava da navijam za sebe.

Boki Andjelković iz te ekipe bio mi je najbliži. Živeli su u „studenjaku“ i ja sam im na tome ponekad zavideo. Kad si rodjen na Dorćolu, to ima svoje prednosti ali i mane. Imaš svoju sobu, tv i muzički stub, ali ne živiš u studentskom domu, gde sve vrvi, prave se poznastva i veze koje nekad ostaju za ceo život. Oni su zaista bili momci koji obećavaju, perspektivni studenti prava koji su spremni da menjaju svet. Naravno da u tome nisu uspeli, jer ako ne svet, a ono bar državu i sistem su u poslednjih tridesetak godina stvorili tipovi koji im nisu ni do kolena i sa kojima moji drugovi o kojima pišem, ne bi ni kafu popili... Ali, to je tako...

 

Stvarno ne mislim da sam kukavica, već da sam još kao klinac shvatio da mi je mozak mnogo jači od pesnica. Nisam ti ja neki tip za tuču, a opet shvatam da i oni što jesu, mogu često da izvuku deblji kraj, tako da sam se poslednji put u životu potukao pre skoro punih 40 godina u šestom osnovne. Ćube iz Starog Kostolca mi je opsovao majku, uz konstataciju da ja imam dve keve (aludirao je na to da sam posle razvoda mojih roditelja živeo sa ćaletom i njegovom drugom ženom), te da će negde uspeti u tom svom poduhvatu. Razbio sam mu nos. Posle nekoliko dana pomirili smo se i postali jako dobri drugovi. Još tada, u osnovnoj školi razumeo sam da čovek u afektu izgovara stvari koje u suštini ne misli. I uvek pokušavao u ljudima da nadjem nešto dobro. Sve dok se nije pojavio Goran Vesić…

Po ubedjenju (a i po profesiji) ja jesam legalista i smatram da svako ko je učinio nešto nezakonito za to treba da izadje pred sud i odgo

Neki ovu priču verovatno znaju, ali kako sam ja to saznao tek pre dan, dva od mog druga Dekija na tradicionalnoj subotnjoj kafi, te mi se jako dopala, rešio sam da to malo istražim po netu, te da je bacim na papir.

Od početka svog poslovanja u Srbiji Mc Donalds je radio po pravilima surovog kapitalizma. Naravno da ja o tome nisam imao pojma sa dvadeset i jednom godinom života, te sam kao student jezive druge godine prava (koja je u to vreme sadržala gotovo polovinu pravnog fakulteta) u kasno proleće devedesete, odlučio da odem na obuku za rad o spomenutom čuvenom brendu restorana na “Slaviji” i tako pokušam da popunim svoj veoma skromni budžet.

Svašta se dešavalo po pitanju diploma. Mene je najviše zabrinulo što mi je Djuka po prvi put u životu simpatičan. I još više me zabrinulo to, što je uradio isto ono što bi uradio i ja da nastupe takve okolnosti. Čak mu i diploma liči na moju. A jebote, čak I fizički počinjemo da ličimo… Pomoć ljudi, ima li neko broj od dobrog psihijatra???