PREDSEDNIČE MOJNE DA NAS DELIŠ, TREBA DA SE MNOŽIMO

Uvek sam prezirao podele i tabore. Čak sam u nižim razredima osnovne uvek gledao da svi po malo budu Prle. Kad smo se igrali „Otpisanih“ svi su hteli da budu Prle, oko Tihija smo se nekako dogovarali, ali Paja čutura teško... A zamisli tek kako da nahvataš nekoga da bude Kriger, jbg baš je teško išlo. Dok se mi dogovorimo prodje veliki odmor. 
Kasnije, kad su nas više zanimale igre sa devojčicama, bio sam protiv pravljenja klanova u odeljenju. Tako i kasnije u vojsci, na fakultetu, a u poslu se ova moja osobina pokazala kao ozbiljna mana. 
Ceo život ignorišem podelu na partizane i četnike. Još u ranoj mladosti sam pročitao toliko knjiga domaćih pisaca, da sam razumeo, kako  ništa ne razumem. Ali ono što sam sigurno shvatio je to, da ni jedna priča nije crna ili bela, da niko nije bio samo dobar ili loš. Najvažnije je medjutim to što sam razumeo da podele  ovom malom nesrećnom narodu, nisu donele ništa dobro i da su svakako učinile da nas bude mnogo manje nego što bi moglo da nas bude.
Da mi u nastupima predsednika države nije ništa simpatično, to je valjda jasno. To više i nije pitanje političkog stava, već odraz kulture, pristojnosti, ali i zdravog razuma. Bilo je mnogo toga ružnog, ali bih ovde o svaljivanju krivice na gastarbajtere. Eto nove podele. Prema onome što kaže predsednik, u Srbiju je u samo desetak dana ušlo preko trista hiljada naših državljana koji su na privremenom radu u inostranstvu i oni su prema njegovim tvrdnjama, glavni krivci za problem širenja Korona virusa, jer reče da on nije napravio grešku i pustio te ljude u Srbiju, ne bi imali ni  četvrtinu problema koje imamo. Da se manemo sad onoga „da JA nisam pustio te ljude“ ili JA sam napravio grešku. O tome ćemo kad ovo prodje.
Prvo što mi je palo na pamet, a zašto da ih sad ne pusti nazad, poslao je ljude u Milano na rasprodaje, logično je da se žene koje prema onom njegovom doktoru ne oboljevaju, valjda zbog estrogena, vrate kući sa produženog vikenda. Ali ajde da prvo razjasnimo pojam gastarbajtera.
Gastarbajteri su ljudi koji su otišli da traže svoje mesto pod suncem daleko  od ove zemlje na zapad, odavno. To su oni simpatični likovi u mercesesu valjda 200d, sa otvorenim prozorima, izbačenom maljavom rukom, na kojoj je lošom tetovažom upisan datum „JNA Koprivnica 1978“. Ili ne do Bog ime bivše ribe, koja se dok je ovaj bio na odluženju duga domovini, kresnula sa lokalnim djilkošem, pa je ovaj naravno otkačio kad je došao na redovno odsustvo, nakon čega su morali da još ružnijom prepravkom, promene ime preljubnice. E dakle, oni takvu ruku izbace, a u kolima sa kasetofona piči do daske pojačan sada pokojni Šaban i „sa namerom dodjoh u veliki grad, ostavih za sobom svoje rodno mestooo, na rastanku majka grlila me duuuuuuuugoooo, čuvaj se sine i piši nam čestoooo...“. Voleli su da se prave važni, da plaćaju piće svima u kafani, da neumereno rodbini i prijateljima kupuju poklone kako bi se pokazali, zidali su ovde nepotrebno velike kuće, jer, uspeo sam u životu zavide mi sviiii... 
Ali predsednik ne pamti te likove jer ih u kraju u kome je odrastao baš i nije bilo. To su ljudi koji su odavno otišli, neki su već na onom svetu, neki u penziji, a neki još uvek rade po Evropi, ali tamo imaju boravište i što je u ovom slučaju najvažnije zdravstvenu zaštitu. Ne, nisu oni došli, zabole ih baš da se od Korona virusa leče u srpskim bolnicama ili nedo Bog na sajmu, u smeštaju koji je obezbedio ministar vojni. Naročito im se nije dolazilo jer su morali u izolaciju. Ali, ko je onda došao i na koga je to voljeni nam predsednik mislio?   
Biće da su došli oni nesrećni ljudi koji u Srbiji u poslednjih osam godina nisu mogli da nadju pristojan posao za platu veću od trideset hiljada dinara, pa su otišli u recimo Minhen ili Beč, da polulegalno rade svakakve poslove. Moleri, tesari, pekari, električari, vozači autobusa... I pošto je većina njih tamo na crno, nisu imali zdravstvenu, niti bilo koju drugu zaštitu. U doba Korone krenuli su nazad u svoju zemlju, u svoju kuću. Da je sreće, nikad je ne bi ni napustili. 
Svašta možeš da doneseš iz belog sveta. Nešto dobro, a nešto na žalost i loše. Bolest, svakako nije nešto što je bilo ko od njih želeo. I da su bar doneli triper, to bi onda bio problem samo njihovih žena ili daleko bilo komšinica, ali Korona se može preneti svima. Slažem  se da to sad postaje briga svih nas.
Neke stvari medjutim moramo da razumemo. To su naši ljudi, naši rodjaci, prijatelji, sugradjani, to je mogao biti svako od nas. Mučenici koji u Vučićevom blagostanju nisu pristali da primaju najviše trista evra mesečno i da idu na mitinge voljenog predsednika, jedući u autobusu sendviče sa podrugušom. Uzeli su svoj život u svoje ruke. Na žalost u doba Korone, vratili su se kuči jer je pola sveta stalo. Oni nemaju kud nego u svoju zemlju. I niko od njih, ili bar ogromna većina nije neodgovorna. Uz to, nisam čuo da je bilo koja zemlja na kugli zemaljskoj zatvorila granice za svoje državljane. 
Jer vidi može biti da oni nisu krivi, ili bar nisu najviše krivi. Ili se bar njihova krivica ne može pripisati nameri. Za razliku od nekih koji su možda trebali da u jeku skupljanja potpisa proglase epidemiju i da zabrane skupove. Da možda ljudi iz struke ne izigravaju klovnove i pričaju o „najsmešnijem virusu i istoriji koji postoji samo na fejsbuku“. Ali, izgleda da je to tad nekom odgovaralo. Znam i kome, al neću da vam kažem, raspričaće te, što bi reko Radovan. 
Nema potrebe da budemo gnevni na ljude koji su se iz nužde vratili svojim kućama, jer ovo je njihova zemlja. 
Valjda je u poslednjih stotinak godina bilo dosta podela. Ne treba da se delimo, bilo bi jako dobro kad bi mogli da se množimo...