Čujem da hoće da postave novog gradonačelnika. Stari se izgubio. O da, čini mi se u svakom smislu. Ali to nije ništa novo, izgubio se on odavno. Sad su izgleda shvatili da su uz gradonačelnika izgubili i ceo Beograd. Dešava se i boljima. A svi su bolji. Zapravo gorih nema. Dokazuju to i time što za novog gradonačelnika hoće da postave čoveka koji na političkoj mapi Srbije ne postoji. Osim na lažnim izborima, na kojima je i cenzus lažan. Da podsetim nije 5%, kao što je bio do juna, nego 3%. To je cenzus za specijalne prilike. Lažni cenzus za lažnu opoziciju.

 

Kako se Čukur česma nalazi na putu od stana u kome sam odrastao, do škole u koju sam išao, pored ovog mesta, prošao sam više hiljada puta. I nikad se nije dogodilo da prođem a da to ne registrujem. Svaki put sam pomislio, kako je bilo strašno da samo zbog nečije bahatosti, osionosti i divljaštva, neko izgubi život. Posebnu tugu budilo mi je to što je u pitanju bio dečak, jedva nešto stariji nego ja tada.

Vidiš, baš zbog takvih stvari ne mogu da gledam svoja posla... Da, znam da naši politički protivnici i mene kao i ostale, pokušavaju da predstave kao tipa koji je profesionalno i ljudski neostvaren, te eto nema drugi način da se iskaže nego da napada režim koji se tako neustrašivo bori za svoju decu. Ovo je naravno kao i većina stvari koje oni tvrde neistina bez ikakvog stila. Jer, kad si advokat, koliko god to teško bilo, posla uvek ima, a svaki čovek koji ima porodicu, ne može biti neostvaren. Ne mogu međitim da ćutim kad najgori napadaju najbolje. Jer kad najgori napadaju najbolje oni to rade bez ikakvog stila i kreativnosti. U poslednjih nekliko tekstva pokušao sam da ukažem na svoj, verujem duhovit način, na nedostatak te kreativnosti. I bez obzira na to što se ja uvek trudim da sačuvam osmeh, čak ni meni više nije smešno. Uspeli su da i meni pokvare smisao za humor, a Branka bi mogla da vam potvrdi da to nije lako, jer sam je zasmejavao i u danima smrti svojih roditelja, ne zato što sam kreten, nego zato što mi je to odbrambeni mehanizam.

 

Jedan od bitnih momenata u procesu mog razumevanja politike u Srbiji dogodio se negde u rano leto sada baš daleke 1992. godine. Predstavnici tadašnje političke koalicije DEPOS, predvođeni koliko se sećam akademicima, otišli su na sastanak kod tadašnjeg gospodara života i smrti stanovnika balkanskog poluostrva, Slobodana Miloševića, sa idejom da mu saopšte da je na srpskom rečeno, vreme da se on nosi u tri lepe pičke materine... Na vratima meni i tada i sada omražene zgrade (jer sa kratkim pauzama u njoj umesto najboljih redovno sede najgori) na Andrićevom vencu, čekale su ih brojne novinarske ekipe. Profesor Vladeta Janković brzo je ušao u kola, a vešti novinari nekako su uspeli da „uhvate“ mladog plavokosog studenta, obučenog u farmerke i teksas jaknu.

 

 

Odmah na početku da kažem, svrha ovog teksta nije da bilo koga uvredi, već isključivo humor i zabava. Jer ja baš volim da se zabavljam. Kao inspiracija za ovaj tekst pre svega mi je poslužila rečenica koju slušam nekoliko godina, a to je da su u politici svi isti i da su potrebna nova lica. Sa ovom tvrdnjom bih se delimično složio, u delu koji se odnosi na nova lica, ali se ne slažem da su svi isti. Jer nova lica su uvek osveženje i dobro je da se mladi ljudi uključuju u politiku.

 

Bez obzira na činjenicu što sam oduvek dobro razumeo Aristotelov stav da ljudi treba da se bave politikom, da se politika ne bi bavila njima, poslednja godina prošlog veka za mene je protekla apsolutno apolitično. Umoran od ratova, sankcija, bombardovanja, borbe za golo preživljavanje, tužan zbog smrti majke, pokušavao sam te poslednje godine drugog milenijuma da napravim svoju porodicu, budem uzoran suprug, otac i savestan advokat. Tako sam se tog istorijskog 5-tog oktobra dok je narod skidao Slobu, našao par kilometara dalje na vrhu Bulevara, gde sam kupovao krevetac za Necu po staroj ceni. Eto, ja bar priznajem.

 

Na dan godišnjice ubistva Džona Lenona, za koga bi nazovi poslanici u onome što bi se trebalo zvati skupština, a zapravo je tužni cirkus (kad bi znali ko je Lenon) definitivno sa sigurnošću tvrdili da ga je ubio glavom i bradom Dragan Đilas, iste godine nakon što je u kliničkom centru u Ljubljani isključio aparate koji su održavali u životu druga Tita, koji bi, da Điki nije izvukao strujni kabl aparata iz štekera i dan danas bio živ i vodio nas u srećnu budućnost, nisam imao baš sjajno popodne. To su oni dani, ili bar delovi dana kad je bolje da ne izađeš iz kuće.

 

Ništa od mog angažovanja na mjuziklu u parlamentu. Niko ne zove, moram opet da istaknem svoju kreativnost, ovog puta u svojoj prijavi za konkurs za mesto direktora javnog servisa. Imam ideja, nije da nemam. Evo ovako sam ja to zamislio:

Ne nismo Džej i ja mogli biti prijatelji. Nismo se mogli upoznati na Dorćolu bez obzira na činjenicu što smo odrastali na samo par stotina metara jedan od drugog. Razlog za to nije što sam ja mlađi od njega pet godina, već što sam bez svoje zasluge rođen u porodici tadašnje "poštene inteligencije", a on, opet bez svoje krivice, od početka života bio prepušten ulici. Upoznali smo se mnogo godina kasnije.