Svaki čovek u životu nešto ume, a nešto ne ume da radi. Tako i ja, osim što nikad ne bih mogao da radim u bilo kom restoranu brze hrane, ne razumem baš najbolje kako funkcionišu službe bezbednosti. A govorili su mi da nije loše raditi za te službe. Nisam to umeo, nisam hteo, a koliko znam nikad mi to niko i nije nudio. Možda, a da to nisam razumeo. U svakom slučaju to je jedna od poslednjih stvari koje bih u životu umeo i hteo.

Kad smo bili klinci “Dugmići” su punili “Pionir”, halu 1 na beogradskom sajmu i neke druge velike prostore u Beogradu. Kasnije se pridružila “Čorba”, Bajaga i njegovi instruktori bukvalno više nisu znali sredinom osamdesetih u kom gradu sviraju. A mi smo morali da dobijemo neku dobru ocenu na pismenom iz matiša kako bi matorcima izvukli lovu za kartu omiljene grupe. O Balaševiću je suvišno govoriti, napravio je više od sto koncerata u Beogradu.

Čekaj pričao sam vam već da se Janko napičio sa Radojičičičićem? E, ali priča se nastavlja. Vidi, Janko i Radojičičičić postaju nešto slično kao Đilas i Vesić, ali nema veze meni je super, nije dosadno. Doktor upotrebljava svoje super moći. On nakon dijaloga u pomoć zove komunalnu miliciju (glupog li naziva majko mila). A nama je bio mek, jer smo tako hteli, a tako i prijavili. Krenuli smo po odgovor od gradonačelnika koji ćuti, sa mekim, platnenim transparentom. Sve me podseća na onu narodnu poslovicu da se bez nečega u svatove ne ide...

 

Rađajte decu, neće imati ko da nam radi u fabrikama, reče tako nekako, pre par nedelja predsednik države. Izvinjavam se ako nisam citirao, ne zapisujem njegove izjave u leksikon, ali to je suština koju je izgovorio. Ostalo mi je nejasno ko smo to mi, te ko u čijoj fabrici treba da radi. Ako je hteo da kaže da nama neće imati ko da radi u fabrikama, to nije tačno, kao i većina njegovih izjava. Te fabrike nisu naše, već strane i imaju svog vlasnika. A ako je to „nama“ zapravo značilo „njima“, onda nije greška u gramatici, ali jeste u logici.

Advokati nisu na dobrom glasu. A ako je neko advokat koji se bavi politikom to pogoršava stvari. E sad, ako je neko advokat koji se bavi politikom na opozicionoj strani i saborac je sa ljudima koji se nekoliko godina neargumentovano i besmisleno, ali ipak svakodnevno optužuju za razna zlodela, šanse da budeš simpatičan i da ti ljudi veruju nisu baš velike. Ipak voleo bih da ovu kolumnu pročita što više ljudi, jer ovog puta advokati ne dižu svoj glas iz sopstvenog interesa. Naprotiv. Ali da krenemo redom.

Vidi, da odmah na početku razjasnimo jednu stvar. Ne pišem ovo iz ličnog interesa, jer kao korisnik stambenog kredita sva sporna pitanja sa bankom rešio sam sporazumno, zapravo ne ja, Branka. U mojoj porodici kad nekom treba da se pripreti ja pustim nju. Tako je ona jednog dana otišla u banku i rekla im „aj se dogovorimo“. E sad vidi, meni je jako poznat taj njen stav, ili se dogovoramo ili sam ja najebo, tako da u startu prihvatam njen predlog. Sa godinama postajem mudar. Izgleda da je i neko u banci takođe bio mudar, kaže rekla sam im ili smanjujte ratu, ili ću da vas tužim, pa vi vidite. I oni pristali, jebiga, Branka ne čeka Jorgovanku da je štiti. Sa druge, poslovne strane, nismo ni ona ni ja hteli da se bavimo sporovima protiv banaka. Iz više razloga, a jedan od njih je i taj što sam očekivao pritisak međunarodnih institucija, te su mi bez obzira što je po zakonu jasno da su banke prevarile gotovo svakog svog klijenta u ovoj zemlji, ipak ishodi ovih sporova izgledali neizvesni. A kao što znate, odavno imam stav da u Srbiji nema pravne države. Nemam dakle nikakav lični razlog da pišem ovo što ću ovde reći.

 

Znam da počinjem kao u vicu, ali nema boljeg načina. Na osnovu mojih saznanja od juče, imam za vas jednu dobru i jednu lošu vest. Ajde da krenem od dobre. Jer ko bi ovu kolumnu čitao do kraja ako odmah krenem da bedačim. Dakle odmah ću vam saopštiti dobru vest, a na osnovu celog teksta doćićemo zajedno do lose vesti.

 

Vidi, kad god se spomene neki simbol Beograda ja počinjem da kukam. Eto, nekad je to bilo mnogo lepše. Ovi su uništili ovo i ono, strašno je šta nam se dešava, bla, bla, bla... Omatorio sam drugog objašnjenja nemam. A zapravo treba iskoristiti prednosti koje je sadašnja gradska vlast donela menjajući namenu mnogim simbolima Beograda. Na trgu republike može da bude aerodrom i ogromna kuhinja kakvu Džejmi Oliver može samo da sanja. Izbedačio sam ga danas, garantovano, ali ajde da krenemo redom...

 

Kristina je uvek bila primerno dete. I ako mlađa od mene mesec dana, naučila me u obdaništu da vezujem pertle, a kasnije u školskoj klupi koju smo nekoliko godina delili, pomagala oko raznih školskih zadataka. Naravno, šta smo mogli kad drugujemo od pelena, nego da se okumimo. Pristojna, smerna, odgovorna, ostala je do danas. Majka, supruga, mašinski inženjer sa brdo dodatnih kvalifikacija. Međutim, sva kultura, pristojnost i smirenost isčezla je iz nje pre nešto više od dva meseca, kada je početkom marta, jednog kišnog i hladnog popodneva u mom prisustvu ušla u Skadarsku iz pravca Zetske i izgovorila zgranuto: „Jebote šta je ovo“?